Ubistvo ratnog izvještača Vladlena Tatarskog u kafe restoranu u Sankt Peterburgu ručno napravljenom eksplozivnom napravom, Federalna služba bezbjednosti Rusije okvalifikovala je kao terorizam i vrlo brzo privela Dariju Trepovu, koja je Tatarskom poklonila gipsanu figuru u kojoj je bilo 200 grama TNT sa mnoštvom eksera.
Ukrajinske službe bezbjednosti označene su kao naručilac i organizator terorističkog akta, a sam čin je podsjetio na ubistvo Darije Dugine, takođe novinarke, u avgustu prošle godine – takođe eksplozivnom napravom koja je bila podmetnuta pod njen automobil.
Terorizam se vratio na „velika vrata“.
Već smo navikli da se slične akcije vezuju za džihad ratnike i pripadnike vehabijskog pokreta, ali u oba navedena slučaju izvršioci su bili osobe sasvim drugog profila.
U Ukrajini se prema zvaničnim podacima Ministarstva odbrane Rusije, na strani Kijeva borilo 169 državljana Bosne i Hercegovine, dio je poginuo, dio uspio da se vrati, a oko stotinu se još nalazi u ratnoj zoni.
Iako podatke, koje je javno iznio ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov zvanične institucije BiH demantuju, u svježem sjećanju je odlazak BH državljana na sirijsko ratište da se bore na strani najpoznatijih terorističkih organizacija, što Al Kaida i famozna Islamska država sigurno jesu.
A sve to, opet, podsjeća nas da je BiH zemlja u kojoj se dogodio niz terorističkih akata od kojih je najpoznatiji bio napad na Američku ambasadu.
Ratnici džihadaIsto tako, znamo da je u BiH i dalje prisutna infrastruktura vehabijskih paradžemata, koji su se nakon sukoba a potom sporazuma sa Islamskom zajednicom BiH, registrovali kao nevladine organizacije i nastavili po svome.
Izvršilac sve i jednog terorističkog napada dolazio je iz vehabijske strukture, tako da je i dalje aktuelna misao Jasmina Merdana, autora knjige „Vehabizam/selefizam: Nije svaki vehabija terorista, ali je svaki terorista bio vehabija. Gdje su i šta sada vehabije rade?“
Tragični sukob u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu BiH), kao ni niz drugih ratova, nije mogao proći bez priliva stranih boraca. Strani borci, dobrovoljci, borili su se kako na strani Srba, tako i Hrvata i bosanskih Muslimana. Međutim, najbrojniji i najorganizovaniji dolazak stranih boraca bio je na strani tzv. Armije BiH, vojske bosanskih Muslimana (danas Bošnjaka).
Kako je po završetku ratnih sukoba objasnio američki diplomata Žak Klajn, ratnici džihada su iz Avganistana premješteni u BiH, kako bi bili na jednom mjestu i tako pod kontrolom. Na taj način su se borci iz niza arapskih zemalja, koji su se u Avganistanu pod američkim okriljem borili na strani Al Kaide a protiv armije Sovjetskog Saveza, ponovo okupili.
Arapski dobrovoljci su se borili u sastavu jedinice El mudžahid, koja je bila dio 7. Muslimanske brigade III Korpusa tzv. Armije BiH.
U vojnom smislu dolazak ratnika Al Kaide nije donio prevagu na bosanskom ratištu. Prvi krajiški korpus Vojske Republike Srpske imao je skoro 100.000 pripadnika, te su srpske brigade lako izlazile na kraj sa pridošlicama.
Mudžahidi su ostali upamćeni po ritualnom odsjecanju glava zarobljenim srpskim vojnicima u Vozući, nikad kažnjenom ratnom zločinu, i po drugačijem načinu praktikovanja islama. Alija Izetbegović, ratni lider i najpoznatiji bošnjački političar, nazvao ih je „novim muslimanima“ koji će Bošnjake učiti „pravom islamu“.
Radilo se o vehabijskoj interpretaciji islama, čije širenje je finansirano saudijskim novcem. Vehabizam je u BiH stizao praćen podrškom Saudijske Arabije, koja je finansirala izgradnju niza džamija u BiH, a ona najveća, u Mojmilu kod Sarajeva, dobila je status eksteriterijalnosti, odnosno smatrana je teritorijom Saudijske Arabije.
Posleratne prakseNakon rata u BiH su se postepeno stvarali paradžemati, enklave u kojima su živjele pristalice vehabijskog pokreta, po svojim zakonima i običajima. Dio su činili borci El Mudžahida koji nisu napustili BiH, a sve veći udio u vehabijskom pokretu imali su i domaći, Bošnjaci koji su prihvatali vehabizam.
Kao što u hrišćanstvu postoji podjela na katolike, pravoslavce i protestante, tako i u islamu, velikoj svjetskoj religiji, postoji podjela na sunite i šite, a postoje i različite interpretacije islama. I to ni po čemu nije sporno. Problem je što u vehabizmu postoji militantna crta, po kojoj je onaj ko ne prihvata vehabizam nevjernik s kojim se treba obračunati.
U BiH je vijekovima praktikovan islam naslijeđen od Osmanlija, odnosno Turske, a koji se u mnogo čemu razlikuje od vehabijskog viđenja islama. Tako su u BiH počeli teroristički napadi.
Inače, terorizam treba posmatrati kao metod za realizaciju političkih, odnosno geopolitičkih ciljeva. Primjenom nasilja protivnika treba uplašiti, stvarajući haos i pometnju, naročito u redovima vojske i policije. Teroristi traže publiku. Što više u medijima „odjekne“ njihov čin, uspjeh akcije je veći.
Hronologija napadaHronologija terorističkih napada počinje 1997. godine napadom u Mostaru. Tada je aktivirana bomba koja se nalazila u automobilu parkiranom neposredno uz policijsku stanicu. Radilo se o 30 kilograma eksploziva TNT. Povrijeđeno je 29 osoba.
Jedan za drugim redali su se teroristički napadi na policijske stanice u Bugojnu i Zvorniku, na Američku ambasadu i pripadnike Oružanih snaga BiH u Rajlovcu.
U političkom i medijskom diskursu u Bosni i Hercegovini dugo su se vodile rasprave o tome da li je BiH teroristička zemlja ili ne.
Dok su iz Republike Srpske dolazile nepodijeljene osude terorističkih napada uz neminovnu kvalifikaciju da je riječ o terorističkom činu, u Sarajevu su izbjegavali kvalifikaciju „teroristički“ i nastojali pronaći druge motive za izvođenje napada.
Razlog je jednostavan. Sve terorističke napade u BiH izveli su pripadnici vehabijskog pokreta, odnosno Bošnjaci.
Kako smo već naveli, dolazak arapskih boraca i priliv pristalica vehabijskog pokreta u BiH odvijao se pod međunarodnim okriljem. Uz američku podršku, stizali su u Zagreb i Rijeku (Republika Hrvatska), a iz Hrvatske u BiH su prebacivani često i britanskim vojnim vozilima. Po završetku rata (21. novembar 1995. godine) veći dio ratnika El Mudžahida NATO je prebacio na Kosovo, gdje su se ponovo borili protiv Srba, a dio je prebacivan u Čečeniju, kako bi se tokom čečenskog rata suprotstavili ruskoj vojsci i policiji.
Dio ovih boraca bio je i u Libiji, Siriji. Djelovali su kao NATO pješadija.
Međutim, terorističke akcije koje su pristalice vehabijskog pokreta izvele u BiH, prije se mogu svrstati u unutrašnji terorizam, nego u međunarodni.
Domaća pametPojedini „nekontrolisani dijelovi“ vehabijskog pokreta na svoju ruku su htjeli ostvariti „podvig“. Ni jedna istraga nije otkrila učešće zapadnih obavještajnih službi u pripremi terorističkog napada. Eklatantan dokaz je napad na Američku ambasadu. Taj i drugi napadi bili su isključivo rezultat „domaće pameti“. Ali, odgovornost NATO za dovođenje mudžahida i stvaranje vehabijske infrastrukture u BiH je nesporna.
Vehabijske enklave su i dalje prisutne u BiH, a nakon sukoba sa Islamskom zajednicom u BiH, njihove enklave, odnosno paradžemati, kako se ustalio naziv za njih (paradžemat je lažni džemat, tj. džemat koji nije u sastavu Islamske zajednice u BiH) sudski su registrovane kao nevladine organizacije i nastavile da djeluju.
U čemu se ogleda opasnost?
Svaki dobrovoljac koji je otišao na sirijsko ratište, kako bi se borio na strani Al Kaide ili tzv. Islamske države, najpoznatijih terorističkih organizacija, prije odlaska javio bi se u matičnu vehabijsku enklavu gdje je dobio upustva. Da li su se ponašali drugačije prilikom odlaska u Ukrajinu? Budite sigurni da nisu. Međutim, zašto ih nema u terorističkim akcijama u Ukrajini, ne spominju se ni kao suorganizatori?
Istorijsko pomirenje Saudijske Arabije i Irana uz posredništvo Kine sigurno da je „podsjeklo krila“ onima koji su unutar vehabijskog pokreta podsticali na teroristički čin i indokrinisali mlade. Uostalom, iz kuće Sauda poručeno je da neće dozvoliti vehabijskom pristupu islamu da naruše hanbelijski mesheb. To je izjavio princ Salman, prestolonasljednik i stvarni vladar Saudi Arabije, za Vašingtnon post.
Uostalom, cio muslimanski svijet podržava Rusiju u sukobu sa Ukrajinom. Izuzetak je jedino sarajevska politička čaršija.
AUTOR: Predrag Ćeranić