Glas Javnosti

MILOMIR STEPIĆ: Šta je sledeće u Srbiji - proterivanje ruskog ambasadora, zabrana ruskih književnika i kompozitora, katančenje Ruskog doma...

Lični stav
Autor: Glas javnosti

Vojnom intervencijom u Ukrajini Rusija je ponovo pokazala jedno odavno izbledelo svojstvo: da je Imperija! Demonstrirala je da ako su u pitanju njeni interesi neće imati sentimentalnosti – udariće i na istorodnog, jednovernog (sticajem okolnosti) suseda, istorijsku kolevku svoje kulture i državnosti, na otuđeni deo sebe same koji se izrodio u geopolitički antipod opasan za njen opstanak.

I, učinila je to bez pardona, preventivno i oštro. Nije se opravdavala borbom za demokratiju, odbranom ljudskih prava, zaštitom životne sredine i drugim „opštim mestima“, već je nedvosmisleno poručila da se radi o vrlo praktičnim, „opipljivim“ razlozima:

– ugroženoj bezbednosti i potencijalnoj nuklearno-biološko-hemijskoj pretnji teritoriji Rusije;

– preventivnom reagovanju na izgledno uključivanje Ukrajine u za Rusiju otvoreno neprijateljski vojni savez – NATO – kao njegovog placdarma;

– odbrani egzistencijalno ugroženog sopstvenog naroda Donbasu i Lugansku kome je pretilo identitetsko poništavanje i možda kolektivno nestajanje;

– oduzimanju vojne moći (demilitarizaciji) zemlji instrumentalizovanoj od strane Zapada da bude permanenti „Damoklov mač“ nad Rusijom;

– obračunu sa neonacizmom koji je zahvatio ukrajinsko društvo – posebno vojsku – tj. militantnom ideologijom čija je prethodna varijanta odnela 27 miliona ruskih života i razorila najrazvijeniji deo zemlje;

– dekomunizaciji u smislu dovođenja u pitanje nametnutih, apsurdnih, neetničkih, neistorijskih, nekonsekventih nekadašnjih republičkih granica koje su prerasle u državne (slično titoističkim jugoslovenskim);

– težnji jedne velike sile da na svojoj zapadnoj granici nema latentnog neprijatelja, već lojalnog saveznika, makar ga zvali i satelitom (Belorusija 2.0);


– onemogućavanju Zapada da koristi Ukrajinu kao talasokratskog „ovna“ za razbijanje kapije ruske telurokratske „tvrđave“, odnosno za pravljenje zlokobne pukotine u evroazijskom Heartland-u;

– pokretanju globalnog „efekta domina“, tj. rušenju prve, velike, strateški važne domine/poluge u demontaži globalne hegemonije Zapada i činjenju prelomnog poteza u preoblikovanju svetskog sistema iz unipolarnog u multi(bi)polarni (nasuprot tome, Zapad proksi-sukobom u Ukrajini želi da zadrži status quo).


STRANPUTICE SRPSKOG POZICIONIRANJA


Ako je Rusija krenula na jednu Ukrajinu, jer je ona očigledno sve više postajala anti-Rusija, onda će označiti „neprijateljskom državom“ i još pre se legitimno obračunati sa bilo kojom drugom: sa Rumunijom, ako bude „sigurna kuća“ za vazdušne snage i raketne sisteme NATO-a usmerene na Rusiju; sa Bugarskom, ako joj ponovo padne na pamet da baražira gasovode „kao najvažnije instrumente ruske geopolitike“ (A. G. Dugin) i da postane NATO-eksponent za kontrolu Crnomorskog basena; sa Hrvatskom, ako ona obučava ukrajinske ustašolike neonaciste kako da primenjujući iskustva „Oluje“ zauzmu i etnički očiste Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku; sa Albanijom, pa i sa tzv. nezavisnim Kosovom, koji pokazuju ambicije da šalju horde neobalističkih dobrovoljaca i plaćenika na novi Istočni front; pre sa pravoslavnom Grčkom nego sa muslimanskom Turskom, ako bi ona prva bila jača „udarna pesnica“ Zapada, dok bi ova druga bila lojalnija, a i kontroliše zonu Moreuza; bez zadrške sa Slovačkom, Poljskom ili nekom drugom srednjoevropskom zemljom, ako ona huška Ukrajinu i snabdeva je oružjem…

To znači da se ni Srbi ne mogu večno uzdati u Rusiju, a istovremeno biti verolomni – u ovom trenutku političko-diplomatski (antiruskim glasanjem u Generalnoj skupštini UN), u sledećoj prilici ekonomski (uvođenjem sankcija Rusiji), a onda, nije ni to nemoguće, možda i vojno.

 Da li će Srbija i u sledećim prilikama, po mnogo važnijim pitanjima, glasati protiv Rusije ako je to prethodno u nekoliko mahova već učinila?


Nije moguće pilatovski prati ruke i vajkati se kako je Srbija sa Zapadom protiv Rusije, i to pod strahovitim pritiskom istog tog Zapada jer se onda ne može govoriti o suverenitetu Srbije, kojim se stalno hvali zvanični Beograd.

Šta je sledeće: proterivanje ruskog ambasadora, zabrana ruskih književnika i kompozitora, katančenje Ruskog doma, konfiskacija ruske imovine…?

Neće dugo moći da važe parole tipa „Rusija razume poziciju Srbije“, „zna ona našu situaciju“, „ništa ne može poremetiti naše bratske odnose“.

Ogromna podrška građana Srpske državnom vrhu Republike ispoljeno je u Banjaluci na skupu, kao i podrška  prijateljskim odnosima sa Rusijom

Ne može se večno „geopolitički šibicariti“ i, na primer, glasati protiv Rusije u UN, a očekivati da ona u SB UN i dalje sprečava tzv. kosovsku nezavisnost, podseća na agresiju i zločine NATO-a 1999, ne dozvoljava da Srbi budu proglašeni genocidnim narodom, suprotstavlja se razvlašćivanju Republike Srpske i njenom utapanju u unitarnu BiH pod muslimanskom hegemonijom.

Ako je Srbija glasala protiv Rusije u UN, to znači da se ona svrstala na suprotnu stranu od Rusije – ne samo uz Zapad, već i uz Ukrajinu. Iz toga proističe da je Srbija na strani „Banderovaca“, „Desnog sektora“, „Azova“ i drugih neonacističkih „postrojbi“ u Ukrajini…

Nije ovo simplifikovanje, već činjenica,  logika.

To znači da Srbija glasa sama protiv sebe, ne samo trenutno i ne samo taktički, nego dugoročno, strateški. Jer, postavlja se jednostavno pitanje: ko je to – Zapad ili Rusija – otvoreno i ekstremno antisrpski orijentisan najmanje tri decenije? Ko je stalni član SB UN: Rusija ili Ukrajina?

Ko tamo brani srpske interese: Rusija ili Ukrajina?


Od koga ćemo tražiti privilegovane cene gasa: od Rusije ili od Ukrajine?

Odgovore prepuštam upravo našim medijski preeksponiranim zastupnicima političkog realizma i pragmatizma, za koje su slovenstvo, pravoslavlje, civilizacijska istovetnost, istorijske veze, bratstvo po oružju i tradicionalni prijateljski odnosi Srba i Rusa nešto passé i nešto što se, eto, „ne sipa u traktor“.


RIZIK PROZAPADNE ORIJENTACIJE


Ili je nešto drugo u pitanju?

Mnogi među nominalnim Srbima silno bi se obradovali ne samo ruskom neuspehu u Ukrajini, nego i kada bi Rusi Srbe „pustili niz vodu“ (naročito u RS), prestali da u delikatnim momentima zaista budu „veći Srbi od Srba“ (naročito u UN) i „istrgovali“ po formuli „K za K“ (Krim za Kosovo).

Kao da bi jedva dočekali: „Evo! Šta smo stalno ponavljali – izdala nas Rusija. Nema svrhe više nepriznavati kosovsku nezavisnost. Moramo hitno ne samo u EU, nego i u NATO.“

Preporučuju Srbima da konačno podlegnu Stokholmskom sindromu i da je to čak u srpskom interesu, tj. da se prepuste kolektivnoj šizofreniji i nacionalnoj rastrzanosti (S. Hantington).

Drugim rečima, traže da se Srbi urgentno integrišu u političko-ekonomsko-vojne organizacije Zapada kome po civilizacijskom i geopolitičkom identitetu ne pripadaju, koje su sve učinile da rascepkaju i redukuju srpske zemlje i narod, podržale balkanske neonaciste u činjenju novog srbocida, uvele sankcije i zabranu leta zbog čega je preminulo 12 banjalučkih beba, izvršile oružanu agresiju na RSK, RS, Srbiju, Crnu Goru, istrajno rade na amputaciji KiM od Srbije, pomogle su izdvajanje Crne Gore, njeno „preumljenje“ i transformaciju u anti-Srbiju, aktivno rade na utapanju RS u unitarnu BiH pod muslimanskom hegemonijom, čiji borbeni avioni na bliskoj razdaljini prate srpske putničke avione dovodeći ih u rizik da budu oboreni, decenijama ucenama iznuđuju ustupke (što priznaje i predsednik Srbije)…


Svojim podanicima već nekoliko generacija srpskih političkih prvaka nudi „bezalternativni put“ upravo i samo u njihovo naručje! A taj put je „miniran“.

Pri tome, pokušavaju da Srbe „prevedu žedne preko vode“, tvrdeći, kao što sa zakašnjenjem pokušava da manevriše i Ukrajina, da „idemo u EU, ali ne u NATO“. Kao da tu ima suštinske razlike.

Gotovo sve najmoćnije, ključne zemlje EU su istovremeno članice NATO-a – i Nemačka, i Francuska, i Italija, i Španija, i Holandija (donedavno i Velika Britanija)… Manje je važno što to nisu Kipar, Malta, Austrija, Irska, Švedska i Finska. Čelnici EU sami kažu da su EU i NATO „na istom brodu“, „da nema NATO-a, ne bi bilo ni EU“, da su „softver i hardver“ i „leva i desna noga“ transatlantizma…

Pojednostavimo: nije članica EU ona navodno, dobra, mirna, demokratska, ljudskim pravima privržena i investicijama u Srbiju posvećena Nemačka, a članica NATO-a ona zlonamerna, agresivna, neprijateljska, ucenjivačka i antisrpska Nemačka.

To je jedna-ista Nemačka.

U nedavnom, prvom postizbornom intervjuu RTS-u, novi-stari predsednik Srbije, osokoljen novim mandatom, kao da priprema javnost, izjavio je da Srbija jeste vojno neutralna, ali ne i politički jer je opredeljena za EU. U praksi, to znači da smo vojno pseudoneutralni, budući da je EU potpuno NATO-istički svrstana.


Orijentacija ka EU Srbima se sugestivno servira kao „gotova stvar“ bez obzira na loše iskustvo, kao jedino poželjno i normalno, kao, tobože, prirodno „jer se mi nalazimo u Evropi“ i „pripadamo Zapadu“ (iako, u stvari, u širem kontekstu, pripadamo Evroaziji i pravoslavnom Istoku).Uostalom, ne pruža se prilika srpskom narodu da se, posle objektivne pripreme, demokratski izjasni da li jeste ili nije za članstvo u EU!

Zašto?

Zato što se rezultat zna. Sve čime raspolažemo su manje ili više pristrasna anketiranja stanovništva, sa rezultatima zavisno od onoga ko naručuje i plaća. Nadnacionalne integracije – kao „prva“, i „druga“ južnoslovenska državna tvorevima, tako i EU – redovno Srbima stižu „odozgo“, nikako „odozdo“.


OPCIJE SRPSKE GEOPOLITIČKE PERSPEKTIVE


Ako srpski „čamac“ nastavi da poslušno plovi za evro-atlantskim „brodom“ u nameri da se za njega definitino priveže, srpska geopolitička perspektiva je sasvim izvesna: tavorenje na začelju ionako posrnule EU, priključenje, hteli-ne-hteli, agresorskom NATO-u, prihvatanje brojnih obaveza „usklađenih sa spoljnom politikom EU“ potpuno suprotnih srpskim interesima.

Postojeća depopulacija dobiće razmere potpunog demografskog sloma, (post)litijski pokret i pokušaj vraćanja Crne Gore srpstvu definitivno će propasti, uključujući i SPC, Republika Srpska će izvesno biti potpuno razvlašćena, verovatno rasparčana i raspodeljena na „multietničke regione“ BiH kao prelaznu fazu do njene unitarizacije, a srpsko stanovništvo će „iscureti“ u Srbiju ili inostranstvo.


Vojvodina, Raška oblast i možda još neki delovi Srbije ostaće samo formalno u njenom sastavu, u konfederalnom statusu, tzv. Kosovo će ne samo postati članica u UN, nego će Srbija to morati s političkim entuzijazmom da prizna u ime „mira i stabilnosti“, a uz nenaslutive posledice (plaćanje ratne štete, optužba za genocid, osuda svih učesnika rata, progon srpskog stanovništva, arbanašenje kulturnog nasleđe i crkvene imovine, „brisanje“ kosovske vertikale iz obrazovnog sistema…).

Nema sumnje da će se ovo i još mnogo toga drugog dogoditi ako Rusija u Ukrajini pretrpi neuspeh ili pristane na truli kompromis, te iscrpljena još dobije „obojenu revoluciju“, kao analog „Majdanu“ organizuje joj se neki „Crveni trg“ i vlast preuzme vesternistički orijentisana neoliberalna „dubinska država“, tj. ruska „šesta kolona“.

U tom slučaju, Rusija (cela ili rasparčana) u ime SAD i Zapada može postati Kini ono što je danas Ukrajina njoj.

Stoga će od rezultata ukrajinske „velike igre“ zavisiti i srpska perspektiva, naročito ako Rusi prođu Odesu i dođu do granice Balkana – do delte Dunava. Njeno samopouzdanje i globalni kredibilitet, a i ambicije, višestruko će narasti.

Nije li to trenutak, a možda je već sada, i za srpski geopolitički obrt, tj. za simboličko „okretanje Primakovljevog aviona nad Atlantikom“ koji je, kao i Srbija, leteo na Zapad, te zauzimanje kursa prema Istoku? Blagovremenost, pravi potez u pravom trenutku (timing) u geopolitici, a naročito u ukupnoj nacionalnoj strategiji – presudno je važan.


„Istorijska docnja“, kao i preuranjenost, mogu da budu kobni.

U međuvremenu, u ovim „smutnim vremenima“, treba razviti i primenjivati čitav sistem pružanja tihog otpora u vidu raznih oblika opstrukcije, prvenstveno u Republici Srpskoj.

To ne znači da od Zapada neće moći da se očekuje pokušaj balkanske kompenzacije frustrirajućeg ukrajinskog neuspeha. Naprotiv! Jer, postalo je geopolitički aksiom: Zapad čini Srbima sve ono što bi žarko želeo –  a ne može ili ne sme – da čini Rusima.

Piše: prof. dr Milomir Stepić, geopolitičar/Fakti

BONUS VIDEO


SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR