Godinama se o demografskom stanju u Slavoniji ćutalo, a sada će svaki ozbiljan političar morati da računa s ovdašnjim Srbima.
Neko oružje koje je u Mirkovce, kod Vinkovaca, stiglo preko “Solidarnosti” uručeno je najvećem šljamu.
“Solidarnost” sačinjavaju ljudi iz državne bezbednosti.
Poslednjih nedelja, u “nacionalno-frekventnim” televizijskim emisijama pojavljuje se izvesni Triva Ivković, tamo predstavljan kao bivši upravnik zatvora, za koga beogradske novine “Alo” kažu da je “na početku karijere bio policajac, a sredinom osamdesetih godina prošlog veka se aktivirao i u politici”.
Nije mi bilo do njegovog trabunjanja, nijednu mu ne bih verovao, podsetio me je kako je “nezatvorski” delovao pre tridesetak godina (1991), u najranijoj fazi srbskog otpora neoustaškom teroru u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu (SlBaZS), kada je svoje “političko znanje” – sudeći po sačuvanim zapisima iz toga vremena (u kome je bio zaustavljen rad političkih stranaka) – usmerio na razbijanje tamo ostvarene srbske sloge.
15. april Zvao me dopisnik Politike iz Sremske Mitrovice; kad god me on zovne, ili treba da zovnem ja njega, uvek mi na um padne reč “obaveštajac”. Tako i sad jer on mi odmah saopštava da na razbijanju Srbskoga nacionalnog veća Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema (Veće, SNV SlBaZS) intenzivno radi “Solidarnost”, dok Vojislav Šešelj verbalno podržavajući Veće i Srbe sa zapadne strane, hoće da svojim angažovanjem u Zapadnom Sremu i Baranji zaradi koji politički poen “za u Srbiji”. Uz njih se nakalemio i Mirko Jović iz Srpske narodne obnove, koji priča o svojih petnaest hiljada ljudi, a bila su viđena svega trojica; uz Šešelja bilo ih je više, pošto njega prati čitava svita, ali najmanje spremna za rat.
19. april Generalni sekretar SNV misli da je u najnovije događaje najviše upetljan Šešelj i da on zbog nekoga svog stranačkog interesa razbija stvar. Čuje, takođe, da tamo deluje “Solidarnost”, hoće da se proširi, a nije isključeno da je u sve umešana i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koja intenzivno radi na razbijanju svega što je srbsko. Ni Šešelj, ni “Solidarnost”, ni njihovi istomišljenici, ne žele da shvate, ili im to ne stiže do onoga što se kod normalnog sveta zove pamet, u šta se sve petljaju i na koliku i kakvu štetu srbskog naroda rade…
Od Milice Grković (1937-2016), profesora na novosadskom Filozofskom fakultetu i jedne od “krupnijih” ličnosti u “Solidarnosti”, čujem da Triva Ivković, takođe iz “Solidarnosti”, radi “za nekoga”, a čega god se do sada poduhvatio, upropastio je.
Ponovo razgovaram sa Slobodanom Grahovcem, nastavnikom u milicijskoj školi u Sremskoj Kamenici, čovekom iz Vukovara ili njegove okoline. Tokom poslednje tri nedelje boravio je u Borovu Selu i tamo “pomagao”. Grahovac oseća da nešto nedostaje. Pokušavam da mu ukažem na velike “zasluge” Vukašina Šoškoćanin, člana SNV, ali i vrlo “zaslužnog” za trud u koji se sa raznih strana ulaže u razbijanje istoga tog Veća. Ne može se pregovarati s oružjem u ruci. Veće je imalo svoje predstavnike u odnosima sa Srbijom, a Vukašin se okrenuo Šešelju, Joviću, i drugim raznim “solidarnostima” nasedajući na obećanjima da će mu oni dati oružje.
Grahovcu skrećem pažnju na Trivu Ivkovića. Čuo je za njega, ali ga ne zna. Veli, proveriće. Na moju uzgrednu primedbu da ćemo Ilija Končarević, generalni sekretar SNV, i ja razmisliti o izdavanju saopštenja za javnost, kojim bismo se distancirali od događanja u SlBaZS, Grahovac skoro vapijućim glasom moli da to ne činimo. Kaže da oni što tamo nešto rade, čine to iz očaja – njima je potrebna pomoć, ali valjda ne umeju da odaberu ono što je pravo.
24. april Po dostupnim informacijama, dr Časlav Ocić, rođen u Dalju, član Veća, glavnu reč protiv SNV, naročito protiv Končarevića i mene, vodi Trifun Ivković iz “Solidarnosti”. Čini se da se tamošnji “lideri” trude da za svoje greške i promašaje na barikadama okrive nekog drugog, a nas dvojica koji nismo “otud” i nemamo oslonac u nekom selu, najprikladniji smo “krivci”.
Končarević i ja dogovaramo se da prestanemo sa radom do daljeg, da se ne petljamo u ova govna, dok se neprilike do kraja ne raščiste. Valjda će sve stvari doći na svoje mesto.
25. april Iz Knina došao u Novi Sad, raznim poslovima, profesor Milan Štrbac iz Kistanja. Pola sata sam razgovarao sa njim o događajima u Zapadnom Sremu i Baranji, a u vezi sa razbijačkim delovanjem nekih osoba iz SDS: Momčila Kosovića iz Beograda (rodom iz okoline Knina), Jove Ostojića iz Prigrevice i Vukašina Šoškoćanina iz Borova Sela. Štrbac i vođstvo Srbske demokratske stranke (SDS) ocenjuju da deluje mnogo razbijača u okviru srbskih stranaka, te da SDS čini ogromne napore da se unutar nje nešto sredi; priprema se skupština za kraj maja. Ko bude kriv, biće isključen iz stranke, preti on. I slično…
Započinjući priču o razbijačkom delovanju “Solidarnosti” po Zapadnom Sremu, onaj “Politikin” dopisnik ponavlja da su glavni u tome Trifun Ivković i Jovo Glamočanin, ovaj drugi iz Pančeva. Oni ne samo da rade za “svoju” stvar, već idu direktno protiv Veća čija je polovina članova, obrlaćena lažnim obećanjima ove dvojice, već ušla u “Solidarnost”. Na nekom skupu u zgradi sremskomitrovačke Opštine, Trifun i Jovan dočekali su delegaciju iz Borova Sela patetičnim pozdravom “Srećna vam Srbija, junaci”, grlili se i ljubili kao da su sve to njihove zasluge. Ivković tražio od pomenutog dopisnika da piše o radu “Solidarnosti” u Borovu, ali je on to odbio. Rekao je Trifunu da nije dobro što on i njegovi rade jer su razbili jedini stvarni autoritet u tom kraju. Sada, nema nikog ko bi tamo mogao izražavati interese srbskog naroda, ni ko bi mogao pregovarati sa hrvatskom stranom. Svojim delovanjem oni su “suptilno razbili jedinstvo Srba u Slavoniji”. Ivković se tome čudi.
Predveče, iz Zapadnog Srema stigao Zoran Beldar. Majka mu je nešto bolesna, lek nije mogao tražiti u Vinkovcima. I Zoran je u nekom strahu da bi, ako uđe u trag nekakvim mutnim radnjama u vezi sa snabdevanjem oružjem, mogao stradati. Uticaj Trivuna Ivkovića vrlo je jak; on se lično ne izjašnjava, ali drugi za njega rade posao…
Končarević obavio jedan petnaestominutni razgovor sa đeneralom Dušanom Pekićem (1921-2007) i rekao da nas dvojica nameravamo da se za izvesno vreme primirimo. Pekić veli da ne treba na to misliti, “znaćete vi da izvučete stvar do kraja”. Prvi put čuo je za delovanje Trivuna Ivkovića. Oružje nije išlo jer nije bilo para. Od Armije ne može se dobiti nijedna cev. Što se tiče ranijih tekstova SNV, saopštenih javnosti ili upućenih pojedinim institucijama, Srbija stoji iza njih jer ih je prihvatila sa sadržinom takvom kakva je. A ako poslanici u Skupštini Srbije onako različito raspravljaju o temama interesantnim za nas , ne smeta ništa; svi oni misle isto.
29. april Na proširenoj sednici SNV, dr Ocić kaže da je “probijen informativni zid o postojanju Srba u ovim krajevima”, što je najveći uspeh našeg dosadašnjeg rada. Godinama se o demografskom stanju na ovim prostorima ćutalo, a sada će svaki ozbiljan političar morati da računa s ovdašnjim Srbima. Jedna od važnih stvari jeste i pritisak hrvatskog tiska da se ponište odluke SNV, što se pokušava putem razbijanja Veća. Tokom narednih nekoliko nedelja moraće se situacija držati pod kontrolom, koordinacija na terenu mora se ojačati, a Veće se mora povezati sa većima iz Bosne i Hercegovine i Knina.
Ponešto sam izgovorio o dosadašnjem radu SNV i o članstvu u njemu (pošto je to pitanje, po prilici, predstavljalo veliku “brigu” mnogima) podsećajući da se radi o izbornim licima; ako sednicama Veća prisustvuju i druge osobe, to je samo znak da Veće nije zatvoreno telo, da ono ne radi ništa tajno i da je doprinos svakog od prisutnih uvek dobro došao. I dalje se smatra da imena pojedinih članova ne treba saopštavati javno, pošto je to vrlo značajan bezbednosni faktor ne samo za članove Veća nego i za one koji prisustvuju sednicama u proširenom sastavu.
Sa nekoliko dosta grubih komentara osvrnuo sam se i na “Solidarnost” Trifuna Ivkovića, upravnika zatvora u Sremskoj Mitrovici. Ta organizacija stvorena u Novom Sadu, na srbskoj političkoj sceni pokazala je potpunu nesposobnost za bavljenje društvenim problemima i tamo se, u svoj svojoj jalovosti, sasvim izgubila. Željan afirmacije i računajući sa svojim mestom i službenim vezama i poznanstvima u državnom (policijskom) aparatu, Ivković je naveo jedan krug zabrinutih Srba iz Zapadnog Srema da poveruju u navodnu političku, “državnu” i vojnu sposobnost njegovu i njegove “Solidarnosti” i ohrabrio ih da se, u svojoj neizmernoj dobrodušnosti, odmetnu od sebe samih, odnosno od ideje za kojom su krenuli u odbranu svoga nacionalnog dostojanstva. Trenutak je da se trgnu i da se iz “Solidarnosti” vrate tamo gde im je mesto, u SlBaZS.
Bogdan Bošnjak, iz Orolika, pita se kakva je to “Solidarnost” kad su se svi iz nje vratili tužni. Niko ne pominje Veće, a neki deseti se pojavljuju. Ništa korisno ne može se ostvariti bez vrhovne komande, bez jedno pet-šest ljudi koji bi o najvažnijim pitanjima odlučivali i za svoje odluke odgovarali.
Da bi se rasprava privela kraju, Končarević predlaže da se formira izvršno telo SNV, u čijem bi sastavu trebalo da se nađe sedam članova. To se i čini izborom devetorice.
1. maj Predveče, oglašava se Zoran Beldar. Kao da govori uzgredno, ali ga je to zaista peklo, kaže da se bojao da sednica Veća neće dobro proći, a sada je prezadovoljan. Oni koji su pričali protiv “dvojice Ilija”, nisu imali hrabrosti ni da pisnu. Meni zahvaljuje što sam onako otvoreno i jasno govorio o zlu koje za sobom nosi takozvana “Solidarnost” Trive Ivkovića.
5. maj U novosadskom smo “Dnevniku”. Pošto je od Končarevića i mene čuo da Trifun Ivković i njegova “Solidarnost” rade protiv SNV, Dragan Mladenović, jedan od urednika, poziva Trivu i pita ga šta to on ima protiv Veća i “hoćeš li ti da vas Franjo ujedini u Jasenovcu”. Prema Draganovim komentarima, čini se da Triva vodi nekakvu politiku koja se ne može nazvati srbskom. Kad je Dragan pomenuo odred “Dušan Silni” i neke izjave Stipe Mesića (ili nekoga drugog) o njemu, Triva veli da su to četnici, a Mladenović ga ispravlja: “Ne četnici nego Srbi”. U stvari, pričajući koješta o svojim vojnim formacijama (koje, uglavnom, i ne postoje), Jović i Šešelj daju za pravo Mesiću da kuka na Predsedništvo što nije razoružalo paravojne organizacije kojih, očigledno, ima i na srbskoj strani. Mora biti da Triva govori nešto loše o Veću jer Mladenović kaže: “Verovatno i oni tako o vama misle”.
Mladenović je bio u Zapadnom Sremu i čini se da je tamo čuo onu staru Šoškoćaninovu priču o papirologiji. Kao, lako je Iliji Petroviću da sedi tamo i piše saopštenja, što ne dođe ovde na barikade. Ne znamo šta im je onda rekao, verovatno im je takvo razmišljanje potvrdio, ali ovde, “u šest očiju”, kaže da je korisnije odavde obaviti jedan dobar politički posao, no biti stalno na barikadi, nositi automat i, možda, poginuti.
14. maj Došao je Zoran Beldar. Neko oružje koje je u Mirkovce, kod Vinkovaca, stiglo preko Trive Ivkovića iz “Solidarnosti” uručeno je najvećem šljamu. Triva se hvali da mu ga je dao ministar unutrašnjih poslova Srbije, Radmilo Bogdanović.
Beldar je obećao da će mi, kad se vrati, telefaksom poslati tekst koji mu je “Solidarnost” pripremila da se odrekne SNV.
Bilo je zamišljeno da se u Boboti formira “Solidarnost” koja bi bila iznad SNV. Na tom sastanku čuli su se i neki suprotni stavovi, a Beldar je odmah izjavio da bezrezervno podržava Veće. Kad je Trivun video da se stvar ne odmotava po njegovim očekivanjima, izjavio je da će SNV “voditi politiku” a “Solidarnost” će “pratiti kako se ta politika vodi”. Posle svega, u Boboti je formirana “Solidarnost”, a za njenog predsednika izabran je Rade Bogojević-Tašak, ložač u mesnoj školi, izabran, dakle, da prati “kako se politika vodi”. U “Solidarnost” je ušao i Vukašin Šoškoćanin. Njihov ataše za štampu je neki pravnik iz Borova, “ispravan čovek” kako reče Beldar. Ako je ispravan, otkud tamo, pitam. Muk.
Trifun preti svim članovima Veća da će biti uhapšeni čim dođu u Beograd, “po odluci Srbije” koja je to Veće i “ukinula”. Beldar je opstao jer je, navodno, prihvatio neke njegove uslove.
16. maj Predveče se oglašava dr Hadžić. Nije uspeo da utiče na ideoložače iz Bobote. Kaže: podneće ostavku na članstvo u Veću i povući se iz svega. Poučen iskustvom sa našim “nacionalnim borcima” iz onih krajeva, kažem mu da ne pomišlja na ostavku jer u pravom trenutku moraće poslove obavljati neko ko to zna. Nećemo ozbiljne poslove moći prepustiti jednom budalastom ložaču u školi i njegovom štetozaštitniku Trifunu Ivkoviću. Mada, najgore u Trifunovom slučaju jeste to što je on lični prijatelj Radmila Bogdanovića koji, tako, “istresa” neke da li svoje, da li tuđe adute protiv SNV. A možda je ne znajući dovoljno Trivu Ivkovića, kako to misli Pekić, radio u najboljoj nameri.
18. maj Beldar juče bio u Beogradu kod Pekića; izneo mu je čitav niz zapažanja o događajima u vinkovačkom kraju. Po svoj prilici tamo je jedna grupa Srba naoružana linijom “Solidarnosti”, počela da sprovodi svoj privatni teror, čak i protiv Srba.
22. maj Sednici Izvršnog saveta SNV prisustvuju predstavnici beogradskog Udruženja Srba i Jugoslav Kostić iz Predsedništva Vojvodine.
Goran Hadžić prihvata da pomoć ide kako ide, u kontinuitetu koji je ostvarljiv. Nešto je, kaže, “shvatio i iz baze i iz Veća”, ali sada kao najveću opasnost za srbski narod u Zapadnom Sremu vidi “Solidarnost” koja je svojim delovanjem počela da ruši Veće. “Našim aktivistima mora se stalno stavljati na znanje ko zaista pomaže a ko se natura. Narod mora znati ko daje oružje i ko bi se morao slušati. Na drugoj strani, poslanici u Skupštini Srbije trebalo bi da znaju kakva je stvarnost u Zapadnom Sremu i Baranji… Nismo u situaciji da se delimo, ljudi još nisu shvatili ko stvarno pomaže”. Iako je dobar deo stanovništva sa pravom glasa (žene) izbegao, u Boboti se insistiralo na referendumu, isključivo po nalozima Trive Ivkovića iz “Solidarnosti” da tako mora.
Zoran Beldar veli da je u vezi sa svim selima iz vinkovačkog kraja. Mirkovci, kao najveće selo, nije bilo naročito složno, ali je sada više od dve trećine uz SDS. Kad je krenulo oružje, dve pošiljke prošle su bez problema. Onda je preko “Solidarnosti” i Trive Ivkovića došlo nešto automata. Tom gvožđurijom naoružani su šverceri, mešetari, mirkovački šljam, tipovi koji ne izlaze iz kafane. Zaposeli su centar sela, pljačkaju selo. Neki Stanković koji se predstavlja kao predsednik Mesne zajednice, “svojima” je dao instrukciju da pelješe sve i svakoga. Pre neku noć nije bilo straže, pa su narednog dana mnogi vraćali oružje, razočarani.
Pekić kratko izjavljuje da će grupa odmetnutog Stankovića i njegovog “mentora” Trifuna Ivkovića ubrzo biti onesposobljena, “ne mislite više o njima”.
Bora Bogunović potvrđuje da je u jednom delu Zapadnog Srema oružje došlo do ljudi koji ga nisu smeli dobiti. “Stanković je psihički bolestan. ‘Solidarnost’ i Stanković napravili su plan za tihu likvidaciju Srba. Sinoć je u Negoslavcima ubijen čovek koji je prethodno opomenut da se opredeli između SNV ili ‘Solidarnosti’. Mnogi po ovim selima kažu za Končarevića i Petrovića da se oni na terenu zajebavaju, a mi krvarimo, te da su se (oni koji krvare) zakleli Trivi Ivkoviću da će izvršavati njegove naredbe jer su oružje od njega dobili. ‘Solidarnost’ neće stati dok Končarevića i Petrovića ne isključe iz SNV”, kažu oni, “jer je to zahtev države Srbije”. Slično govori i Tašak koji je rekao da se ni “Solidarnost” ni on “neće zaustaviti dok se ne otresu dvojice Ilija iz Veća”.
Časlav Nikšić saopštava da Belobrci nisu izašli na referendum, te da Skupština Mesne zajednice stoji iza SNV. (Od dvadeset Hrvata iz Belog Brda, samo je jedan glasao “za”). Iskustvo iz Belog Brda kazuje da je “Solidarnost” “ušla među bagru”, zbog čega ozbiljnim ljudima ne pada na pamet “da ih vodi nekakav ložač parnog grejanja u školi” iz Bobote.
Valjda zbunjen onim što je čuo, Voja Radaković iz Udruženja Srba u Beogradu traži da mu neko objasni kakva je tu, u svemu, uloga “Solidarnosti”; on zna da je u Novom Sadu “neki Nikola Mandić” iz iste te “Solidarnosti” pokušao da u to Udruženje ubaci autonomaše i pita da li se sve to može dovesti u vezu.
Goran prelazi preko tog pitanja skoro uzgrednim napomenama da, verovatno, Triva u Beogradu nema “liniju”, a trud “Solidarnosti” da iz Veća izbaci “dvojicu Ilija” on objašnjava malo činjenicom da se oni nalaze daleko od zbivanja, u Novom Sadu, malo podacima da u Borovu Selu i Boboti već ima po skoro pet hiljada članova “Trivine solidarnosti”. I njemu, Goranu, obećano je da će Triva biti “povučen” jer je “prekoračio ovlašćenja”. Triva je, kaže on, poslan da se bavi vojnim pitanjima a počeo je da se bavi politikom i da vodi kadrovske poslove. Mogao je to činiti jer se svuda “razmetao” kako dolazi od Miloševića i da Bogdanovića drži u šaci. A što se oružja tiče, ono je stizalo “redovnim putem” a ne zaslugom “Solidarnosti”.
Pekić ponovo kazuje da “one koji na određeni način ometaju delovanje, svakako treba eliminisati. Ivković će biti odmah uklonjen”. Oni koje opterećuje prisustvo Trive Ivkovića, treba da znaju da “on nema nikakve veze sa srpskom državom”.
Na mnoge pokušaje “Solidarnosti”, SPO (Vuka Draškovića), Srpske radikalne stranke (Vojislava Šešelja) i Srpske narodne obnove (Mirka Jovića) da preuzmu političko vođstvo u SlBaZS, SNV reagovalo je saopštenjem od 22. maja:
“Sa dubokim razumijevanjem za želju srpskog naroda iz matične države da pomogne svojoj ugroženoj braći u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu, ali i uvjerenju da na tom području kvalifikovano prati i kontroliše sva suštinska zbivanja od interesa za konačno iznalaženje političkog rešenja jugoslovenske krize, kojim bi Srbi ostvarili svoju vjekovnu težnju da slobodno i zajedno žive u jednoj državi;
Pred nagovještajem da se najrazličniji dušebrižnički koncepti i samozvani fizički zaštitnici neodređenog porijekla, ponuđeni parcijalno i ličnim vezama, bez znanja Srpskog nacionalnog vijeća, polako izmiču kontroli, a među Srbe unose nepovjerenje, strah i zlu krv;
Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem izjavljuje da u ovom trenutku, mada dramatičnom, srpskom narodu u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu nisu potrebne oružane grupe sa strane, bez obzira na to da li su one oformljene na osnovu stranačke pripadnosti ili po principu solidarnosti. Srpski narod iz ovih krajeva za sada je sposoban da se sam suprotstavi svakom obliku napada na njegova iskonska ognjišta, a Srpsko nacionalno vijeće, kao jedini legitimni organ toga naroda i njegov neodvojivi dio, znaće da na pravi način organizuje otpor pred takvim napadima.
Istovremeno, a sa plemenitim ciljem da se sačuva srpska otpornost prema ustaškoj ideologiji i državnom teroru takozvane ‘mlade demokracije’, Srpsko nacionalno vijeće poziva sve Srbe iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema da iz sopstvenih redova otklone svaki ma i najmanji nagoveštaj razdora i tako se odupru svakom pokušaju prikrivenog ili otvorenog razbijanja već dostinute nacionalne sloge”.
23. maj U razgovoru sa đeneralom Pekićem, ponavljam naš dobro poznati stav da nećemo protivrečiti onima koji bi nam najradije videli leđa, te da ništa lakše nego da se povučemo iz Veća, što on odbija rečima da “to ne dolazi u obzir… ja sam već preduzeo mere da se ‘Solidarnost’ otud skloni”.
3. jun U Bačkoj Palanci, u opštinskoj zgradi, na proširenoj sednici Izvršnog saveta SNV, počinje rasprava o političkoj i vojnoj situaciji uoči isteka rokova za realizaciju Odluke Predsedništva Jugoslavije i Saveznog izvršnog veća od 8. i 9. maja, kao i o donošenju odluka i akata SNV u vezi sa konstituisanjem Velike narodne skupštine SlBaZS.
Prisutne na ovoj sednici najpre pozdravlja Ljubo Novaković, predsednik Opštine Bačka Palanka, posle čega, “ničim izazvan”, konstatuje da o “Solidarnosti” misli “sve najlepše”. To je, kaže, njegovo iskustvo iz vremena kad je ona “srušila vladu u Vojvodini”.
Vrlo čudno, pošto sam ja sve dotle, a i kasnije, mislio i znao da se tu radilo o opštenarodnom buntu, a da “Solidarnost” tada nije ni postojala, formirana je 24. novembra 1988. godine zarad odbrane Kosova i Metohije i srbskih nacionalnih interesa.
26. jun Saznajem da su “ustanak” u Glini digli “Solidarnost” i Trifun Ivković, na svoju ruku, bez ikakve prethodne pripreme lokalnog stanovništva.
26. avgust Končarević se u Sremskoj Mitrovici sreo sa Trivom Ivkovićem i sa njim otišao na nekakav sastanak u Beograd. Tamo su zatekli Radmila Bogdanovića i još jednog “zvaničnika” koji je, kao uvodničar u divan, pričao o zaslugama “Solidarnosti” za ustanak u Baranji. Končarević je odmah postavio pitanje ko je “Solidarnost” da “pomaže” u dizanju ustanka, ako već tamo postoji političko telo (SNV) koje se stara o organizovanju srbskog naroda. I, ako već nije učestvovala u organizovanju tog istog naroda, kako se ta “Solidarnost” upušta u dizanje ustanka, da li uopšte računa s ikakvom odgovornošću i da li bi na sebe preuzela odgovornost ili deo odgovornosti da stvar nije uspela.
Ispostavilo se da tu i takvu “Solidarnost” sačinjavaju ljudi iz državne bezbednosti. Trivun je radio mnoge poslove kao pripadnik službe, ali se, po prilici, upustio i u poslove koji mu nisu “u opisu radnog mesta” – pokušao je, kako rekoše, da za svoj račun eliminiše SNV. Tu “delatnost” pravdavao je time što se navodno verovalo da “dvojica Ilija” pripadaju kontraobaveštajnoj službi. No, bilo kako bilo, “neki” su shvatili šta se gde radi, i ko šta radi, te su nas ostavili na miru.
Končarević im je “obećao” da ćemo se nas dvojica povući čim se prilike umire i uspostavi srbska vlast, a Bogdanović nam nagoveštava neki drugi posao. Končarević misli da bi se moglo raditi o Maćedoniji, ali ako neko misli njemu da komanduje, ne dolazi u obzir. “Ako je to u interesu srpskog naroda, postaću i član Komunističke partije Kube, ali neće mi niko naređivati šta da radim”, odbrusio im je.