ILIJA PETROVIĆ: Hrvati počeli da se sporazumevaju tek kad su uspeli da nauče srbski jezik
Autor: Glas javnosti
Pametnima stidno, ostalima na ponos
Ko 9. februara 7529(2022) godine nije imao pametnija posla, mogao je odslušati šta je u emisiji „Dobro jutro“ Hrvatske televizije izgovorio izvesni Mario Jareb, momče tamo predstavljeno kao potpredsednik Matice hrvatske. Da se znalo o čemu će pričati, možda ga ne bi ni zvali jer bi se otkrilo da Hrvati ne bi slavili sto osamdesetu godišnjicu te firme da nisu njen naslov preuzeli ili preoteli od Srba (kao što i sve drugo preotimaju ili preuzimaju), odnosno od njihove Matice srbske osnovane 1826. godine,piše istoričar Ilija Petrović za Borbazaistinu.
U priču o „pozajmljenoj“ Matici uključila se i književnica Dubravka Brezak Stamać osvrtom na voditeljevo „konstataciono“ pitanje ili upitnu konstataciju „da hrvatskog naroda ne bi bilo bez Matice hrvatske. To je ovako malo populistički, neće se Matica hrvatska uvrijediti“.
Neće, naravno, jer je Matica hrvatska počela da se bavi „matičenjem“ hrvatskog naroda tek pošto se saznalo šta je to gradu i svetu saopštio madžarski istoričar Lajoš Taloci (1857-1916): „I tako smo mi, Vatikan i bečki dvor, 1836. godine, počeli da stvaramo hrvatski narod“.
Dobro, od te godine pa do hrvatskog „matičenja“ prošlo je celih šest godina, ali je to vreme moralo biti iskorišćeno kako bi Hrvati naučili da se međusobno sporazumevaju. Naime, smatralo se to neizbežnim jer je ono što se dotle zvalo hrvatskim jezikom, ako se uopšte tako zvalo, bilo nerazumljivo i potpuno neupotrebljivo.
Ili, kako to Psunjski, Veliša Raičević (1907-1972) piše u svojoj knjizi Hrvati u svetlosti istoriske istine, Beograd 1944, 93-94, hrvatski jezik „bio je zaista neupotrebljiv i književno nezreo“ dokumentujući to jednom hrvatskom rodoljubivom pesmom iz 1831. godine, iz koje će ovde biti dato tek nekoliko „stihova“:
„Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameće
Sram ga jak stranjski: ‘Horvat’ reče.
Sam proti jel ne štuje
i svak slepec sam sebe truje„.
I tako dalje. Psunjski priznaje da ništa od ovoga nije razumeo, a uveren je da to neće razumeti ne samo neki štokavac nego ni bilo koji „stručnjak“ za rešavanje hrvatskog pitanja, uključujući i hrvatske jezikoslovce koji se bave takozvanim hrvatskim jezikom našega vremena.
I počeli su da se sporazumevaju – tek kad su uspeli da nauče srbski jezik.
O tome svedoče neki koji znaju u čemu je „zvrčka“, na primer:
Jozef Dobrovski (1753-1829), češki naučenjak i Otac Slavistike, „držao je samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktičkim odnosima onog vremena kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski“. Samo Hrvatsko Zagorje sa okolinom on je smatrao hrvatskim predelom, a na drugim stranama živeli su Srbi;
Ferdo Šišić (1869-1940), možda najznamenitiji hrvatski istoričar, kaže da „bijaše u prvoj četvrtini XIX vijeka ime hrvatsko ograničeno isključivo na kajkavce, naime na srednji dio županije zagrebačke do Kupe, čitavu varaždinsku (s Međumurjem), zapadni dio križevačke“;
Franc Miklošič (1813-1891), poreklom Slovenac, jedan od najvećih slovenskih filologa, kao Srbe smatra sve štokavce, sve ijekavce, sve pravoslavne, sve muslimane srbskog jezika, ali i mnoge ikavce i mnoge katolike. Prema njegovom shvatanju, štokavci su Srbi i srbski Hrvati, čakavci su Hrvati, dok kajkavci važe za Slovence;
Dubrovčanin Milan Rešetar (1860-1942) iz toga izvlači zaključak da se „mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju“;
Francuski slavista Siprijan Rober (1807-1857) piše da „Srpska rasa zauzima trećinu Evropske Turske i ceo Jug Ugarske. U Turskoj, njene pokrajine su: Bosna, Hercegovina, deo Maćedonije, severoistok Arbanije, Crna Gora i Kneževina specijalno nazvata Srbija. U Austriskom carstvu, deo Istre, Vojnu Krajinu, Banat, Srem i Dunavsku obalu od Beča do Sent Andreje kod Budima“. Sve je to nesporno štokavsko područje, a sve stanovništvo na tom prostoru jeste srbsko. Govorni jezik toga stanovništva jeste srbski, a sve što je pisano štokavštinom napisano je srbskim jezikom.
I hrvatskim jezikoslovcima poznato je ne samo da je Matija Antun Reljković (1732-1798) govorio kako su njegovi preci „srbski štili i srbski pisali“, već i da su „svi Hrvati nekoć bili čakavci“. Njima nije nepoznato da je Ljudevit Gaj (1809-1872), taj „ilirski preporoditelj“ prusko-francuskog porekla, godine 1846. pisao da „sav svijet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli: nu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo“.
A 1852. godine, pozivajući se na veliku srbsku istoriju Pavla Vitezovića Ritera (1652-1713) Serbia Illustrata u kojoj se pominje i „veličanstvo naroda serbskoga, tako glede njegove važnosti, kao što i jezika“, Gaj kaže: „Kamo sreće da je on (Vitezović – IP), koji se u svoje doba za narodni jezik borio, namjesto što je hervatski provincijalizam sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao – kamo sreće da je on onda, kao što smo mi sada, u novija vremena, najglavnije grane jezika (srbskog – IP), koji se u izobilju izrekah i u svojoj čistoti najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigrlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaista sa svime na drugom stepenu narodnog napretka danas nalazili“.
I znalo se da su „reformatori hrvatske knjige“, na čelu sa Gajem, uzeli „srpski narodni jezik za literarni jezik Hrvata iz motiva pretežno političkih, ali nijesu nikada poricali, da je to srpski jezik. Oni su se nadali, da će oba plemena, srpsko i hrvatsko, usvojiti ilirsko ime, kao opšte narodno, i da će se poslije po sebi srpski jezik prozvati jezikom ilirskim. Tome se predlogu Srbi ne mogoše prikloniti, jer im je narodna individualnost bila suviše izražena, a političke i kulturno-narodne tradicije suviše žive, da bi se mogli, po primjeru Hrvata, preko noći odreći svoje nacionalnosti. Odreći se imena narodnog i jezika svog narodnog, može samo narod bez svoje istorijske svijesti.
Po primjeru srpskom, pošto je misao o Ilirstvu propala, novija generacija hrvatska počela je da se oduševljava za Hrvatstvo. Tu im je sad kao naručen došao u Zagreb Đuro Daničić (1825-1882). Pošto su hrvatski prvaci izmamili od njega pristanak, da srpski jezik nazove i hrvatskim, oni se poslije toga nisu samo na tome zaustavili, da ga tako nazivaju u granicama svoga plemena, nego su ga počeli nametati i Srbima u Trojednici i inače, dokle dopire vlast austro-ugarska.
Koliko je za preporođaj hrvatskog imena zaslužan Ljudevit Gaj, koji je kajkavštinu zamijenio jezikom srpskim, toliko je isto za taj preporođaj uradio i Đuro Daničić, veliki filolog srpski, kome Hrvati treba da podignu spomenik, jer je on više nego ikoji Hrvat učinio da se osnuje veliko Hrvatstvo.
Da je Đuro Daničić bio i politički obrazovan čovjek, on bi bio prozreo u političke težnje onih Hrvata, koji su oko njega oblijetali; a da je imao i dovoljno zdrave nacionalne sebičnosti, on bi Hrvatima… rekao (da nije) vlastan prekrštavati ime jezika koji je kršten prije više hiljada godina (kurziv IP)… Ono što je učinio Đuro Daničić, ne bi nikad učinio jedan Vuk Karadžić, ili jedan Miklošić.
I ne bi, doista. Daničić je… zaboravio pravi naziv svojeg rođenog jezika (i) nazvao je svoj jezik ‘hrvatski, ili srpski’. Kad bi Daničić sada kojom srećom ustao i kad bi vidio, u što se izvrgla njegova muka i njegovo nastojanje, vječnost bi mu kratka bila da se za to pokaje“.
O istoj toj stvari pisao je i Ami Bue (1794-1881), francuski naučenjak, autor obimne knjige o Evropskoj Turskoj. Bez ikakvih ograda on tamo ističe da Hrvati, „s obzirom na siromaštvo njihovog jezika, nisu uspeli da stvore posebnu književnost, već su bili prisiljeni da se približe Srbima i da se služe njihovim jezikom, na način koji ih je čak prisilio da predlože Srbima da se s njima ujedine, pod banalnim nazivom Ilira. Međutim, kako je ovaj podmukli predlog imao za cilj nestanak srpske nacionalnosti, Srbi su ga odbacili“.
S razlogom, naravno, pošto je i njima, kao i „ostalom“ svetu, bilo poznato da je francuski slavist Siprijan Rober (1807-1865) 1844. godine srbskome narodu dao naziv početni narod majka, a njegovom jeziku, srbskom, naziv jezik-majka, što znači da je ljudska civilizacija iznikla iz krila srbskoga naroda. Neoboriv dokaz za takvu tvrdnju jeste činjenica da danas jedino srbski narod broji 7529. godinu; svi ostali narodi mnogo su mlađi i nastajali su na temeljima i tekovinama srbske civilizacije. Da po strani ostavimo Hrvate koji se prvi put pominju 822. godine, a srbski jezik počeli da uče tek od vremena kad su iskopirali srbsku Maticu.
Biće da je ponešto od toga znao i momak koji je ćaskajući sa Jarebom dal konstatirat kako je „zbog takvih ideja zapravo trebalo da ratujemo“ te da „sad dolaze ova nova prisvajanja hrvatskih književnika u srpskom školskom programu i u zakonu o kulturnom nasleđu“.
Znajući bar za jedinicu o čemu voditelj govori, Jareb se dosetio da je „riječ o dubrovačkoj književnosti… Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode… Onda vole uzimati dubrovačku kulturu. Kad zatreba, onda prema tome idu tenkovima i topovima, vidjeli smo to u ratu. To im treba da se svrstaju u taj neki europski kulturni zemljovid“.
Na voditeljevo pitanje da li je to „falsificiranje povijesti“, Jareb je odgovorio da „vi ne možete Srbiju prisiliti da odustane od toga“, te da bi za Hrvate bio „dobar put“ da se njihova „kultura predstavlja na stranim jezicima“.
Baš tako, na stranim jezicima, kad nemaju svoga, a srbskoga bi se, u tom slučaju, rado odrekli, ne žele da im srbski jezik bude ni strani!
Onda bi na stranim jezicima (baš kao da nema Srba koji znaju strane jezike!) pričali i pisali kako onaj već pominjani hrvatski istoričar Ferdo Šišić laže kad u Pregledu povijesti hrvatskoga naroda, u izdanju njihove Matice hrvatske, piše da godine 1606, istočna hrvatska granica ide linijom Pitomača-Grđevac-Steničnjak-Slunj-Donji Kosinj-uz Velebit do blizu Novigrada, na „korak-dva“ od Zadra koji je od Dubrovnika udaljen svih dvesta dvadesetak kilometara, i to „zračno“. Podrazumeva se da Hrvati tada nisu ni znali šta je to Dubrovnik, a za Dubrovnik i Ivana Gundulića (1589-1638) saznali su skoro trista godina kasnije.
Sve je to od „razume se“ jer hrvatski istoričar Franjo Rački (1828-1894) koji se „pismenoj“ javnosti predstavio 1860. godine ćiriličnim inicijalom „F.R.“, tridesetak godina kasnije napisaće da se ne može povesti „ozbiljna riječ“ da je „ikada hrvacka država sizala do Neretve“.
Kad su hrvatski pravaški političari, oslonjeni na „istorijske ludosti“ istoričara Vjekoslava Klajića (1849-1928), krenuli da dokazuju „eksistenciju nekakve polumitske Crvene Hrvatske“, hrvatskom slavisti Vatroslavu Jagiću (1838-1923) bilo je sve jasno: „Da je na moje, ja bih ostavio dubrovčanima, ako im je volja, neka budu Srbi, kako su i po istoriji i po svojim odnošajima svagda bili bliži onima, što se zvahu Srbima, no što onima koji bijahu Hrvati“.
Drukčije je mislio Frano Supilo (1870-1917), urednik pravaške „Crvene Hrvatske“, tako da je mogao reći kako je „Dubrovnik za hrvatstvo osvojen“, te da je to „Srbima štrik za vrat“. Jedan svedok tih zbivanja nazvao je taj „štrik“ Supilov „afričkijem divljaštvom. Još kad se k tomu nadoda, da ih (Hrvate) niko nije izazivao, da su gosti u tuđoj kući i da su došli da slave Gundulića, pjesnika srpskog oslobođenja i ujedinjenja, onda fali riječ da se zgodno harakteriše ponašanje tijeh nazovi nosilaca kulture“.
I listu „Dubrovnik“ bilo je sve jasno, tako da je „ove pojave u hrvackom životu“ nazvao „bolešću“.
Kako bi i bilo drukčije kad je „31. dećembra 1890“ u Dubrovniku popisano 11.177 žitelja (10.327 rimokatolika, 547 prvoslavaca, 1 unijat, 225 evangelista i 79 Jevreja), od kojih 9.713 „govori u kući“ srbski, 716 italijanski, 19 slovenski, 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 nemački i 384 madžarski. Ni jedan jedini Hrvat, dakle, a istoričar Jeremija Mitrović (1910-2011) zapisao je da ih je u Dubrovniku 1896. godine bilo čak četiri (4)!
I tome slično, u nedogled, mada se Mariju Jarebu i onima u čije ime on tumači „doseg hrvatske kulture“, mora priznati da se u tom pogledu Srbi ne mogu upoređivati sa Hrvatima.
Eto, primera radi, Srbi imaju gusle (koje su Hrvati neuspešno pokušali da kod Uneska zaštite kao svoje kulturno dobro), vole da troše rakiju i prasetinu sa ražnja, a Hrvati su uspeli da uđu u opštepoznatu izreku, sentencu, poslovicu takoreći:
„Sačuvaj me, Bože, kuge gladi i Hrvata“.
No, da to ne bi ličilo na zlopamćenje jer se radilo o davnim hrvatskim precima iz Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), kao prilog hrvatskoj „uljudbi“ može poslužiti i podatak da je beogradska Duga od 22. 2. – 7. 3. 1986, na 6. strani citirajući Potvrdu komande mjesta Novska od 5. juna 1945. godine, kojom „Potvrđujemo primitak dokumenata koji su bili zakopani u logoru Jasenovac koji je pronašao drug Isidor Levi i predao ovoj Komandi, a koja dokumenta sadrže spisak pobijenih lica u logoru Jasenovac“, objavljuje i svedočenje partizanskog poručnika Isidora Levija da je u tim spiskovima bilo više od milion imena.
A Jasenovac je, kao što se i u Matici hrvatskoj zna, mesto u kome su Hrvati, među njima, dakako, i brojni porimljeni Srbi, „pobijedili“ više od milion „borbenih“ logoraša, skoro sve Srba.
To, kao dokaz da je Stipe Mesić bio „u krivu“ kad je pre petnaestak godina (beogradski Kurir, 11. decembar 2006, 5) izjavio da su „u Drugom svjetskom ratu Hrvati dva puta pobijedili i mi nemamo razloga nikom se ispričavati… Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja (1941. godine, na dan kada je stvorena ustaška Nezavisna Država Hrvatska na čelu s Antom Pavelićem – IP), kad su nam sile osovine priznale Hrvatsku, i pobijedili smo poslije rata (uz JahačaSaČelaKolone – IP), jer smo se našli… opet s pobjednicima“.
„U krivu“, dakako, budući da su Hrvati izvojevali mnogo više pobeda od „dva puta“, od kojih je najčuvenija baš ta u Jasenovcu.
BONUS VIDEO: Kako nas varaju trgovci – lažna sniženja, sumnjivi pokloni, reklamacije kao nemoguća misija
SKINI APLIKACIJU
.png)
