BIVŠI KANADSKI AMBASADOR U JUGOSLAVIJI: "Američki mir" i NATO postali opasni po SVETSKI MIR
Autor: Glas javnosti
Pre deset godina, knjiga britanskog istoričara Kristofera Klarka, “Mjesečari”, opisala je kako je rukovodstvo evropskih sila nizom grešaka dovelo do početka Prvog svjetskog rata, prouzrokujući smrt preko 15 miliona ljudi.
Danas smo svjedoci još jedne „mjesečarske“ tragedije dok rat koji izaziva smrt i razaranja bjesni širom Ukrajine i prijeti mogućnošću nuklearne katastrofe.
Kao i u Sarajevu 1914. godine, sukob u Ukrajini danas je nepotreban, a uzrokovan je nesposobnošću NATO sila koje predvode SAD. Na izgled, činilo se da se problem može lako riješiti. Radilo se o očekivanju da bi Ukrajina mogla postati članica NATO, čemu se Rusija protivi.
Uzrok rata je bila pretnja da Ukrajina postaje članica NATO
Nemoguće je povjerovati da Amerikanci i drugi lideri NATO-a nisu predvidjeli da će takav čin Rusi protumačiti kao povod za rat.
Državni udar u Kijevu 2014. godine, koji su osmislili Amerikanci, koji je podijelio zemlju i doveo do osmogodišnjeg građanskog rata između proruskog istočnog regiona Donbasa i ostatka zemlje, Rusija je vidjela kao napad na samu Rusiju.
Tokom narednih godina Ukrajina je od Sjedinjenih Država dobila modernu vojnu opremu vrijednu milijarde dolara, kao i obuku ukrajinskih trupa. Zauzvrat, proruska strana je dobila vojnu pomoć od Rusije.
U stvari, ovo dugotrajno nadmetanje je bilo uvod u ono što se danas dešava u Ukrajini.
Nepostizanjem bilo kakvog kompromisa koji bi proizašao iz sporazuma iz Minska i odbijanjem NATO da ispuni zahtjev Rusije za garancijom da Ukrajina neće postati članica NATO i da se uklone raketne baze NATO u Poljskoj i Rumuniji, stvorena je scena za mogući veliki oružani sukob.
Vjerovatnoća da se to dogodi, uz činjenicu da je Rusija povukla crtu u pjesku, naglašena je gomilanjem preko sto hiljada ruskih vojnika duž ukrajinske granice.
Lideri NATO mogli su da spreče rat u Ukrajini
Baš u tom periodu, lideri NATO, predvođeni SAD, imali su priliku da spriječe užase rata širih razmjera koji se danas odvija u Ukrajini i smanje rizik od širenja sukoba i njegovog prerastanja u nuklearnu katastrofu.
Prihvatanje ruskih zahtjeva bilo bi sasvim u skladu sa ciljevima NATO, kao što je to utvrđeno u prvom članu NATO ugovora – da je NATO čisto odbrambena organizacija i da nikada neće koristiti silu ili prijetiti upotrebom sile u rješavanju međunarodnih sporova, i da će uvijek djelovati u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija.
Međutim, kao što će istorija zabilježiti, zemlje NATO predvođene SAD su ignorisale zahtjeve Rusije i, kao što se dogodilo 1914. godine, lideri 2022. su „uspavani“ ušli u rat.
NATO odlučan da iznudi promjenu režima u Rusiji
Nedavanje garancija predsjedniku Putinu da Ukrajina neće postati članica NATO bilo je okidač koji je ubjedio ruskog lidera da mora da reaguje. Međutim, to je bio samo još jedan razlog, među mnogima, koji je uvjerio Rusiju da NATO, pod vođstvom Amerikanaca, ne samo da se ne može vjerovati, već da je NATO odlučan da iznudi promjenu režima u Rusiji kao što je to učinio u nizu drugih zemalja.
Rusiju je posebno brinulo to što je NATO već prekršio sopstveni ugovor svojim ilegalnim bombardovanjem Srbije 1999.
Bombardovanje, koje je trajalo 78 dana i noći, zapadni mediji su najavili kao humanitarni čin za sprečavanje genocida na Kosovu.
Sve zemlje NATO, sa izuzetkom Grčke, učestvovale su u ovom nezakonitom činu, koji je prekršio međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija.
Nakon bombardovanja uslijedilo je priznanje nezavisnosti Kosova, čak i bez referenduma.
Da je ovim nezakonitim činom narušen suverenitet Srbije – jednostavno je ignorisano.
Jedini izraz zabrinutosti došao je od predsjednika Putina koji je upozorio da bi i on jednog dana mogao da slijedi ove izuzetne presedane.
U martu 1999, tokom bombardovanja Srbije, na proslavi 50. rođendana NATO-a u Vašingtonu, predsjednik Klinton je najavio novi „strateški koncept“ za NATO. Novi „koncept“ je bio da se NATO modernizuje i da bude spreman za novi vijek.
Novi koncept je transformisao NATO iz čisto odbrambenog tijela u instrument američke spoljne politike i vojne moći
To se odnosilo na nove funkcije kao što su: „prevencija sukoba“, „upravljanje krizom” i „operacije odgovora na krizu”.
U stvari, ovaj novi koncept je transformisao NATO iz čisto odbrambenog tijela u instrument američke spoljne politike i vojne moći. Sada je NATO mogao da interveniše gdje god i kada god poželi.
Na istoj rođendanskoj zabavi, Predsjednik Klinton je takođe najavio da će Mađarska, Poljska i Češka postati članice NATO. Time je prekršeno obećanje za koje Rusi vjeruju da ga je dao američki predsjednik Džordž H. Buš da ako Rusija dozvoli ujedinjenoj Nemačkoj da uđe u NATO, onda se NATO nikada neće širiti na istok.
Danas, kada je Rusija okružena državama NATO, da li je čudno što predsjednik Putin smatra da je vrijeme da podvuče crtu kada je u pitanju pozivanje Gruzije i Ukrajine u klub?
Bivši američki ambasador u Moskvi, Džordž F Kenan, upozorio je 1987. godine: „Kad bi Sovjetski Savez sutra potonuo pod vode okeana, američki vojni industrijski kompleks bi morao da ostane suštinski nepromjenjen dok se ne izmisli neki drugi protivnik. Bilo šta drugo bi bilo neprihvatljiv šok za američku ekonomiju.”
Kako se ispostavilo, Amerikanci nisu morali da pronađu novog protivnika, već su nastavili da se pretvaraju da je Rusija još uvijek stari Sovjetski Savez.
Od pada Berlinskog zida, američka spoljna politika se zasniva na svjetskoj dominaciji („dominaciji punog spektra“.).
Zapad je nastavio da prikazuje Rusiju kao ozbiljnu prijetnju svjetskom miru
Pentagon je 1992. godine izdao „Vodič za planiranje odbrane“ i strategija koja je navedena u ovom dokumentu objašnjava većinu ciljeva spoljne politike SAD u prve dvije decenije ovog novog vijeka.
Evo relevantnog citata iz tog dokumenta: „Nastojimo da spriječimo bilo koju neprijateljsku silu da dominira regionom čiji bi resursi bili dovoljni za stvaranje globalne moći“… i „da spriječimo nastajanje novog rivala, bilo na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza ili negdje drugdje, koji bi predstavljao prijetnju ravnu prijetnji bivšeg Sovjetskog Saveza.”
Kada je pao zid i kad se urušio Sovjetski Savez, svijet se radovao sa očekivanjem da su se završili i Hladni rat i prijetnja nuklearnim Armagedonom. Avaj, nije bilo tako.
Nije bilo pokušaja da se nova Rusija primi u porodicu slobodnih nacija, nije bilo Maršalovog plana za te bivše sovjetske države.
Zapad je nastavio da prikazuje Rusiju kao ozbiljnu prijetnju svjetskom miru i bezbjednosti i kao neprijatelja koji zahtjeva budnost NATO-a
Prilika za novi „Američki vijek“ koji donosi „Američki mir” (Pax America) je izgubljena. To će istoričari vidjeti kao jednu od najozbiljnijih spoljnopolitičkih grešaka 20. vijeka.
Poslednja rečenica knjige Kristofera Klarka glasi: „…protagonisti 1914. bili su mjesečari, budni a nisu vidjeli, proganjani snovima, a ipak slijepi za stvarnost užasa koji će doneti svijetu. Dozvolili smo našim mjesečarima da nas ponovo uvuku u glupi i nepotrebni rat.
Kao i 1914. godine, podržavaju ih ratnohuškački mediji i mase koje malo znaju o činjenicama, ali se ne usuđuju da dovedu u pitanje popularni narativ.
Autor: Džejms Biset, bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji/Sve o Srpskoj
BONUS VIDEO
SKINI APLIKACIJU
KOMENTAR
