Opisala je svoju svakodnevicu kao pravu "agoniju", gde nijedan trenutak u danu ne prolazi bez plača, guranja igračaka i konstantne potrebe za pažnjom.
Njena zabrinutost seže do tačke gde se oseća izgubljeno u ulozi roditelja, ugrožavajući sopstveni identitet zbog potpunog posvećenja detetu.
„Obrok, razgovor, ni jedan trenutak ne može da prođe a da dete ne vrišti, kuka, ne gura nam igračke u lice, puzi po nama i slično. Gotovo da i ne pričamo o bilo čemu osim o njemu. On se ne uopšteno ne igra sam i treba mu neko da ga zabavlja sve vreme. Bukvalno sve što radim je vezano za našeg sina. Odustala sam od svih svojih hobija i stvari u kojima uživam jer ne mogu to da radim sa njim. Znam da sam izabrala da imam dete i da se ceo svet više ne vrti oko mene, ali osećam da sam izgubila svoj identitet, jer sam se potpuno prepustila njemu. Noću ne mogu da ostanem budna i da se posvetim sebi, jer me uvek nekako čuje i budi se nekoliko puta plačući i traži me. Samo želim da znam da li je ovo normalno? Molim vas, recite mi da stvari postaju bolje kada odrasta", napisala je ona.
Reakcije drugih roditelja su raznolike, ali većinom podržavaju tužiteljku. Neki sugerišu na praktične korake kao što su upisivanje deteta u vrtić ili podsticanje nezavisnosti, dok drugi ističu važnost ličnog vremena za roditelje i brak koji ide izvan uloge roditelja.
Ovo otvoreno iskustvo baca svetlo na izazove roditeljstva i poziva na zajedničku podršku i razmenu korisnih saveta.
Glas javnosti