U ovom delu Fits pokušava da odgovori na pitanje koje joj, kako kaže, ljudi najčešće postavljaju: Ko zapravo vuče konce?
Ne navodi konkretna imena, već opisuje strukturu – mrežu porodičnih dinastija i finansijskih grupacija koje upravljaju ogromnim, međugeneracijskim kapitalom.
Ti akteri ne deluju kao pojedinci s titulama, već kao zatvoreni krugovi koji donose odluke konsenzusom. Upoređuje ih sa odborima koji ne zavise od političkog ciklusa, već od dugoročnih planova i kontrole resursa.
Posebno ističe da je njihov prioritet stabilnost sopstvenog bogatstva, čak i kada to znači destabilizaciju društava oko njih. Poglavlje ne otkriva tajne – više podiže zavesu i pokazuje kako izgleda mehanizam koji nećemo videti na naslovnicama.
Pravi razlog zašto američka univerziteti propadaju
Ketrin skida slojeve sa teme obrazovanja – ne bavi se samo padom kvaliteta nastave, već otkriva dublje strukturne razloge zbog kojih su američki univerziteti u krizi. Tvrdi da su visokoškolske institucije postale alat za zaduživanje i kontrolu, a ne prostor slobodnog mišljenja.
Studente se uvlači u dugove kroz kredite, a istovremeno im se nudi obrazovanje koje sve manje razvija stvarne veštine i sposobnost kritičkog razmišljanja. Pominje i kako su univerziteti postali produžena ruka finansijskog i farmaceutskog sektora, jer su mnoge naučne i administrativne funkcije povezane sa privatnim interesima. Umesto autonomije, sve više liče na korporacije – i to one koje više služe sistemu nego samim studentima. Poglavlje nudi uvid u to kako institucije koje bi trebalo da stvaraju slobodne umove sve više učestvuju u njihovom oblikovanju i ograničavanju.
Globalni plan depopulacije
U ovom delu razgovor ulazi u veoma osetljivo, ali ključno pitanje: da li je smanjenje svetske populacije stvarni cilj određenih globalnih politika? Ketrin ne iznosi senzacionalističke tvrdnje, već nudi niz pokazatelja koji, kada se stave u isti okvir, bude ozbiljna pitanja. Govori o povezanosti između ubrzanih biotehnoloških intervencija, prehrambene politike, zdravstvenih mera i sve veće kontrole nad ljudskim telima. Pritom ne navodi da postoji jedan plan sa potpisom, već opisuje obrasce delovanja koji upućuju na to da smanjenje broja stanovnika – bilo kroz smanjenu plodnost, zdravlje ili ekonomski pritisak – nije neželjeni nusproizvod, nego nameravana posledica. Poglavlje izaziva čitaoca da promisli: ako bi neko želeo manje ljudi na planeti, kako bi to izgledalo u praksi i koliko toga već zapravo gledamo u stvarnom vremenu?
Stambena kriza
Ketrin ovde analizira stambenu krizu ne kao tržišni problem, već kao posledicu namerne politike usmerene na oduzimanje imovine srednjoj klasi. Objašnjava kako su kroz finansijske mehurе, ovrhe i fondove koji masovno kupuju nekretnine, obični ljudi gurnuti iz vlasništva u najam. Govori i o digitalizaciji zemljišnih knjiga i infrastrukture, što otvara vrata za potpuno novi model upravljanja imovinom – onaj u kojem više ne poseduješ, već „koristiš pod uslovima“.
Pominje i zabrinjavajući trend: mladi ljudi više ne vide kupovinu stana kao mogućnost, nego kao nešto van domašaja. Sve to povezuje sa opštim smerom – premeštanjem fizičke imovine u ruke velikih entiteta koji posluju globalno, izvan dosega lokalne politike ili pravde.
Poglavlje jasno daje do znanja: stambena kriza nije slučajna – ona je projekat.
Glas javnosti