Glas Javnosti

NEBOJŠA ČOVIĆ: Investitori i izvođači radova

Lični stav
Autor: Glas javnosti

Da Kvinta nije zdušno podržala izbore sa odzivom od par posto upisanih birača, i da rezultate nije eksplicitno proglasila legalnim – do ove eskalacije ne bi došlo

I pored bombastičnih, najčešće nerealnih, naslova u našim medijima, naslađivanju što je ljubimac zapada u magarećoj klupi, događaji prethodnih nedelja pokazali su još jednom da je naivno misliti da vuk, pored dlake, može da promeni i ćud.

Dok su zapadni zvaničnici glumili strogoću i uvodili Aljbinu Kurtiju sankcije, gotovo svaki od njih se trudio da naglasi da su te sankcije privremene, kako bi mu što manje povredili nežna osećanja, kao i da i Srbija može da bude izložena sankcijama (bez privremene odrednice) ako ne pokaže konstruktivnost u deeskalaciji situacije na severu KiM. I tako smo došli do toga da je deeskalacija za Beograd bezuslovna, a da su opravdani razlozi dubokog, egzistencijalnog nezadovoljstva i osećaja ugroženosti srpskog življa na KiM – koji su direktna posledica perfidnog nesprovođenja svega onog što je dogovoreno, potpisano, overeno na najvišim mogućim međunarodnim instancama – relativizovani od strane zapadnih zemalja predvođenih Kvintom i gurnuti u stranu u zamenu za besmislene „ustupke” prištinske strane.


No, da krenemo od početka.

Nema Srba – nema problema

Jedan od glavnih razloga nezadovoljstva Srba na severu KiM i njihovog izlaska iz privremenih prištinskih institucija je neovlašćeno i protivzakonito prisustvo specijalnih snaga tzv. prištinske policije na severu pokrajine, kojim se zastrašuje srpsko stanovništvo i ugrožava njegov opstanak, a koje je u apsolutnoj suprotnosti sa svim do sada potpisanim međunarodnim sporazumima, čiji su garanti zemlje kolektivnog zapada.

Osim lokalne policije, čiji sastav mora da bude u skladu sa sastavom lokalnog stanovništva, na severu KiM ne bi smelo da bude nijednog drugog albanskog policajca, a posebno ne onih, naoružanih do zuba parapolicijskih snaga, ukoliko to ne odobre lokalne samouprave i KFOR. Pritom, i KFOR i zapadne administracije već više godina sistematski i svesno ne samo da zatvaraju oči, već ohrabruju prištinske strukture da krše dogovoreno i, pod izgovorom navodne vladavine prava, arbitrarnim hapšenjima i maltretiranjem seju strah i nesigurnost među Srbima – i severno i južno od Ibra.

Načini hapšenja, sklepane optužnice i fingiranje nepristrasnog procesa, neobjašnjivo dugi pritvori u predistražnom postupku, monoetnički sastav sudskih veća – opet u suprotnosti sa onim što je definisano obavezujućim sporazumima čije sprovođenje oni garantuju – dokaz su sistematskog pristupa zapadnih ambasada i njihovih administracija koji ima za cilj slabljenje srpskog korpusa na KiM i podsticanje njihovog trajnog odlaska iz pokrajine. Jer, ako nema Srba – nema ni problema.

Dokazana metodologija

O neosnivanju Zajednice srpskih opština teško je reći nešto novo. Kada je potpisan Briselski sporazum, kao i mnogo puta do tada, verujući u iskrene namere i garancije zapadnih partnera za održivu stabilnost i očuvanje srpske zajednice na KiM, dali smo goluba u ruci za vrapca na grani – funkcionalne institucije Republike Srbije na severu i u ostalim samoupravama u pokrajini u kojima su Srbi većina u zamenu za neki navodno viši nivo srpske samouprave.

Poučen sopstvenim iskustvom, uprkos želji da verujem da su namere Zapada časne, neretko sam ukazivao na opasnost da će, iako je sve dogovoreno, potpisano i garantovano – Priština i njeni mentori pokušati da ZSO dodatno razvodne i predstave kao navodni kompromis Prištine u daljem toku pregovora. Beograd se sada upozorava da deeskalacija i učešće Srba na izborima, tj. njihov povratak u institucije koje su napustili iz opravdanih razloga, moraju da budu bezuslovni, znači bez rešavanja problema koji su doveli do njihovog izlaska iz tih institucija.


Sa druge strane, iluzionističkim manevrima, odlaganjem i pričama o neophodnosti naknadnog prilagođavanja Briselskim sporazumom već definisanih ovlašćenja ustavu tzv. Kosova se dalje obesmišljava osnivanje ZSO koja je, i kada bi se osnovala u punom kapacitetu koji predviđa ovaj sporazum, nedovoljna i neadekvatna zamena za ono što je sa naše strane dato Prištini i njenim zapadnim mentorima u zamenu za nju.

A da ne pominjem sada već dokazanu metodologiju da se međunarodni sporazumi potpisuju bez ikakve namere da se sprovedu, sa ciljem da se prevari druga strana u pregovorima, da se kupi vreme i da se na mala vrata, politikom svršenog čina, uspostavi nova realnost i ostvare ciljevi Zapada bez ikakve želje za kompromisom. Već sada više niko na Zapadu ne govori o Briselskom sporazumu, već o nekom novom, „Ohridskom”, čak i ako na tom sastanku – ako je verovati izjavama koje su usledili neposredno nakon njega – ništa nije potpisano.

Skretanje pažnje

Činjenica je da je izlazak Srba iz prištinskih institucija predstavljao veliki problem za zapadne mentore, jer je ugrozio tu virtuelnu sliku o „najdemokratskijoj zemlji u Evropi” i uspešnom „državnom projektu” – čime bi trebalo da se opravda brutalno kršenje međunarodnog prava – agresija na suverenu evropsku zemlju, ratni zločini protiv njenog stanovništva i otimanje dela teritorije članici UN na kome se sada, uz njihovu podršku, kreira aparthejd protiv srpske zajednice umesto inkluzivnog multietničkog društva, što je još jedna zapadna lažna mantra kada je u pitanju tzv. Kosovo.

Sve se sada vratilo kao bumerang u Ukrajini. I to nije jedini razlog ovog intenziviranog pritiska. Uporedo sa, iako sporim, ali nepovratnim geopolitičkim promenama u svetu, zbog unutrašnje političke dinamike u SAD i u ključnim zemljama u Evropi, ova tema će biti aktuelna samo do kraja godine i – ako se njihov projekat ne zaokruži sada – teško je da će se ikada zaokružiti na način kako su njegovi tvorci to zamislili. Pored toga, postalo je jasno da ovaj projekat ne može da se trajno zaokruži ako Srbija nastavi da odbija da prizna tzv. državu Kosovo. Zato je bilo neophodno da se ovaj konflikt odmrzne.

Skretanje pažnje svetske javnosti na istinsku situaciju na KiM izlaskom Srba iz institucija dešava se u najosetljivijem trenutku. To što su Srbi napustili privremene prištinske institucije dodatno je ugrozilo ovu klimavu propagandnu kvazi državnu tvorevinu i zapadni emisari već mesecima pokušavaju sve da ih u te institucije što pre vrate, milom ili silom.

Na kraju se pribeglo već više puta oprobanom modelu – stvaranjem krize, čime se stvara neka nova realnost i relativizuje prethodna situacija i legitimni zahtevi srpske zajednice, koje Zapad, činjenica je, ne želi da ispuni. Tim bezuslovnim učešćem Srba na izborima – čije raspisivanje predstavlja „ustupak” prištinske strane – trebalo bi da se oni vrate u institucije i da im ne smeta kada do zuba naoružani albanski specijalci vršljaju nesmetano u njihovim sredinama, kada im se otima imovina, kada se hapse zbog nepostojećih zločina i mesecima drže u istražnim zatvorima gde im se uskraćuju osnovna ljudska prava. Trebalo bi da im ne smeta što su – i kada je u pitanju ZSO – dali sve, a nisu dobili apsolutno ništa zauzvrat.

Da je KFOR radio svoj posao i svih ovih godina sprečavao formiranje i naoružavanje albanskih parapolicijskih i paravojnih formacija čime se grubo kršila RSBUN 1244 u koju se ovih dana isprazno kunu, da je poštovao dogovorenu proceduru o uslovima ulaska policije koja nije lokalna u srpske sredine samo uz dozvolu lokalne samouprave, do ove i svih nedavnih eskalacija ne bi došlo i Srbi ne bi izašli iz institucija.


Da su Kvinta, i posebno Euleks i OEBS, koji bi trebalo da prate i reaguju na faličnu primenu zakona i ugrožavanje prava manjinskih zajednica, radili svoj posao – do ove eskalacije ne bi došlo. Da Kvinta, zaslepljena u svojoj želji da Srbe vrati u institucije, nije zdušno podržala i održavanje izbora i njihove rezultate, sa odzivom od par posto upisanih birača, i da rezultate nije eksplicitno proglasila legalnim – do ove eskalacije ne bi došlo. Jer da ih oni nisu proglasili legalnim, Kurti ne bi na silu uvodio albanske gradonačelnike u opštine koristeći one parapolicijske snage koje tu ne bi ni smele da budu ni tada ni svih ovih godina. Da je KFOR radio svoj posao.

Ali ovim manevrom, ovom eskalacijom je još jednom stvorena nova realnost, a relativizovani su svi legitimni zahtevi srpske zajednice. Više se ne priča o povlačenju prištinskih specijalnih snaga sa severa KiM, već o njihovom povlačenju iz zgrada opština?! Oslobađanje arbitrarno uhapšenih Srba, vraćanje uzurpirane imovine, sistematsko ugnjetavanje i zastrašivanje srpske zajednice i intenziviranje njihovog odlaska sa svojih vekovnih ognjišta više niko ne pominje.

A ZSO je već odavno na putu da se u nekom imaginarnom svetu duga i jednoroga pridruži svim ostalim sistematski neispunjenim obavezama iz međunarodnih pravno-obavezujućih sporazuma potpisanih o KiM, počevši od RSBUN 1244. Pričom o uvođenju „privremenih” sankcija Kurtiju i njegovoj vladi, pored ostalog, trebalo je da se Beogradu zamažu oči o nepristrasnosti međunarodnih aktera, kako bismo prihvatili samo delić onog što je bi i inače u startu trebalo da bude neprihvatljivo.


U ovom manevru kojim je kreirana opasna eskalacija kako bi se još jednom relativizovale obaveze Prištine i zapadnih administracija i brutalno pregazilo pravo zarad instant zaokruženja geopolitičkih i privatnih ciljeva glavnih aktera, Kurti je samo entuzijastični izvođač radova. Oni koji zaista stoje iza ove eskalacije svakako ne sede u Prištini.

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR