Selo Bradina, nekad najveće srpsko selo, odavno više ne.
Tu su, gradeći prugu od Sarajeva ka moru, u kući Steva Kuljanina kao podstanari završili Mile i Marija Pavelić, koji su 1889. godine dobili sina Antu.
Svakodnevno su vadili kamenu sedru iz Neretve kojom se oblagala pruga, pa vremena za brigu o detetu baš i nisu imali.
Zbog toga su Stevi i njegovoj supruzi Ljubici, plaćali kroz šećer da im oni čuvaju njihovo mezimče.
Da je porodica Kuljanin tada znala koga neguje u kolevci, sigurno bi postupila drugačije.
Znali nisu, pa budući poglavnih NDH-a i rodonačelnik ustaškog pokreta, Ante Pavelić, tokom prve dve godine svoga života biva odgajan u srpskoj kući.
Truckanje vagona porodicu Pavelić odvozi dalje od Bradine.
Ante će se kao dete školovati u Travniku i Jajcu a kasnije će svojim roditeljima podariti troje unučadi, Velimira, Višnju i Mirjanu.
Po samim ovim imenima da se videti da je ovo stara kroatska familija.
Ipak, tokom Antinog kasnijeg nastupanja, tzv. bosanski muslimani postali su oslonac njegovog pokreta.
Bradina i prevoj Ivan sedlo, devedesetih godina će za tzv. hrvate i muslimane postati važno strateško mesto, upravo jer se tu rodio utemeljitelj njihove ideologije.
Ovo selo u opštini Konjic, idealan je primer, ako se to tako može nazvati, stradanja Srba u BiH.
Iz Konjica je juče evakuisano 330 ljudi zbog velikih bujica izazvanih ljudskim faktorom.
„Najveća evakuacija u istoriji Konjica”, naslovi su koji se redaju u svim medijima regiona.
Ali to nije tačno, najveća evakuacija u Konjicu desila se 25. maja 1992. godine.
Tačno na rođendan najvećeg sina i tvorca „bratstva i jedinstva”, koji nakon „onoga” rata oduze zemlju Bogdanu Kurešu iz Bradine i na njoj dade sagraditi džamiju.
Ipak, prva srpska žrtva u Konjicu „pala” je nešto ranije, na Đurđevdan te 92. godine.
Taj dan je iza slavske trpeze kidnapovan Slavko Suša, mučen je u hotelu Borašnica gde je i likvidiran.
Monstruoznim metodama mučile su ga njegove dojučerašnje kolege, Slavko je bio policajac u penziji.
Proslavio se kao komandant operacije „Raduša 72”, kada je na teritoriji Bugojna razbijena ubačena ustaška teroristička grupa.
Tokom iznošenja njegovog tela iz hotela, na ulici se u pogrešno vreme našao još jedan Srbin, Novak Lijeskić.
Njemu na licu mesta presuđuje tada gospodar života i smrti u Konjicu, Mitko Pirkić, te njihova tela kača za automobil, vuče 25 km i baca u Jablaničko jezero.
Isto jezero je nedavno napravilo haos u tom delu BiH, što je ogromna tragedija.
Ali, podsetimo se mi većih tragedija gde su od iste ruke na istom mestu stradala naša deca.
Bradina je u svakom ratu pretrpila velika stradanja a najveće baš tog 25. maja 92. godine kada je u selo ušlo 3.500 pripadnika muslimanskih i hrvatskih snaga.
Dobro naoružani pripadnici „Zelenih beretki i Patriotske lige” kao i hrvatske paravojne formacije HOS-a i HVO-a odmah su započeli silovanje žena i za par sati su ubili 48 civila.
Na kraju je zapaljen hram Vaznesenja Gospodnjeg, a on je poznat i po tome što u svom groblju u istom grobu ima sahranjenog đeda, sina i unuka.
Stradali su oni po redu, 1914. 1941. i 1992. godine, od iste ruke i istih naslednika.
Ovo groblje ima i porodičnu grobnicu Golubovića u kojoj počivaju Đuro, Vlasta, Petar i Pavle.
Petar i Pavle imali su 7 i 5 godina kada su streljani u Konjicu.
Petar je u prvi mah preživeo streljanje, uplašen je potrčao krvnicima u zagrljaj, i tu mu je bio kraj.
Bilo je to jula te 1992. godine a tih meseci je preko 200 Srba iz Bradine odvedeno u konjičke logore Čelebići i Musala, odakle se malo ko vratio, ne živ, već u komadu.
Modre vode Jablaničkog jezera progutale su njihova tela.
Za njihov prevoz bili su zaduženi lokalni romi sa konjskim zapregama koje su egzekutori plaćali u piću.
Jablaničko jezero sa svojom dubinom od 70 metara, bilo je savršeno za odlaganje onih koji su u ovom gradu postali višak.
Godine 1998. u Konjicu je otkrivena masovna grobnica iz koje je ekshumirano 36 mladića koji su sahranjeni na gradskom groblju u Trebinju.
Bradina danas postoji samo kao geografski pojam, u koju nekadašnji stanovnici navrate da zapale sveće na zaraslim grobovima predaka.
Godinu dana posle Bradine počeo je rat između HVO-a i tzv. ABiH na području Konjica.
Hrvatski vojnici i civili spas su pronašli pogađajte gde...kod VRS koja ih je izvukla preko prevoja Ivan sedlo.
Njima će se dve godine kasnije ti isti tzv. hrvati zdušno zahvaliti u Mrkonjić Gradu.
Cilj da se iz Pavelićeve rodne Bradine proteraju i pobiju Srbi je u potpunosti ispunjen.
Od predratnih 800 stanovnika u Bradinu se danas nije vratio niko a nijedna od 205 kuća nije obnovljena.
Od predratnih 6.700 Srba u celom Konjicu, danas ih tu živi oko 80.
Sudbina je htela da porodica Kuljanin, koja je zadojila Antu Pavelića, bude najstradalnija porodica u Konjicu.
Konjic je danas etnički najčistija opština u BiH...
Piše: Deki RS