Mrze ga današnji udbaški Srbi možda i više od onih koji su ubili kralja Aleksandra. Mržnja prema kralju Aleksandru ujedinjuje ih sa hrvatskim ustašama, Titovim komunistima, bugarskim fašistima, crnogorskim ustašama i svima onima koji Srbiji i Srbima ne misle dobro.
Ako sumnjate da je neko sa kim razgovarate udbaški Srbin, koji se pravi u javnosti kako je veliki nacionalista i rodoljub, pitajte ga samo šta misli o kralju Aleksandru. Udbaški Srbi se najlakše otkrivaju na tom pitanju.
Viteški kralj Aleksandar I Karađorđević je bio vrhovni komandant slavne Srpske vojske—pobednice Balkanskih i Prvog svetskog rata, osvetilac Kosova, oslobodilac Stare Srbije, ujedinitelj Srba i svih srpskih zemalja, Karađorđev praunuk, potomak velikog Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog, šef Male Antante i Balkanskog saveza, obnovitelj i ujedinitelj Srpske pravoslavne crkve, ruski đak, nesuđeni zet ruskog cara Nikolaja II, domaćin najvećem broju ruskih carskih izbeglica u Evropi i najmoćniji srpski vladar posle cara Dušana.
Srpski narod se do danas nije oporavio od ovog ubistva. Još od tog kobnog marseljskog 9. oktobra 1934. godine pa sve do danas, srpski narod ne zna za neku dobru vest na nacionalnom planu, niti se do danas pojavio srpski političar koji bi bar približno mogao da ostvari takvu korist za Srbe ili uticaj u svetu kakav je imao naš ubijeni kralj, druga žrtva naci-fašizma u Evropi—prva žrtva je austrijski kancelar (inače veliki antisemita i ekstremista) Engelbert Dolfus, koji je ubijen samo četiri meseca ranije iste godine.
Kralj je tog kobnog oktobra 1934. godine putovao u Francusku kako bi učvrstio savez u pripremama za rat sa Nemcima, za koji je znao da neminovno dolazi. U tu svrhu, kralj Aleksandar je osnovao Malu Antantu i Balkanski savez sa Grčkom i Turskom, kao predstojeću odbranu od nemačke invazije. Kralj je intenzivno radio na nabavkama i proizvodnji tada najnovijeg naoružanja za našu vojsku. Uz to pripremao je i narod kroz delatnost organizacija kao što su bili: Soko, Četnici, Skauti, Narodna odbrana (posebno sa zadatkom nauružavanja i obuke srpskog naroda u mešovitim sredinama).
Pred put u Marselj, se po svedočanstvu Svetozara Pribićevića, spremao za razlaz sa Hrvatima i stvaranje srpske države na granicama 7 od 9 većinski srpskih banovina (uz dodatke) koje je stvorio u svojoj Kraljevini.
Našeg kralja, pobednika Prvog svetskog rata, zajedno sa francuskim šefom diplomatije Žan Lujem Bartuom, u marseljskoj luci je dočekalo milion Francuza! Ajde zamislite danas da milion Francuza dočeka nekog srpskog predsednika ili premijera. Ili još bolje, zamislite da milion Francuza izađe da dočeka bilo kog svetskog političara. E kad to zamislite, onda možete da shvatite koliki ugled je uživao naš kralj u svetu i koliko smo mi danas daleko od toga.
U ogromnoj i oduševljenoj masi Francuza, u Marselju je našeg kralja dočekala i organizacija hrvatskih ustaša, koji su platili rezigniranog bugarskog teroristu i plaćenog ubicu terorističke organizacije VMRO, Velička Dimitrova Kerina iz Pazardžika u Bugarskoj da ubije kralja. Na samom mestu ubistva, šokirani građani Marselja su bukvalno kao krmka linčovali golog bugarskog teroristu i vukli po ulicama grada, koji je tako odmah dobio smrtnu kaznu pre bilo kakvog suda.
Ono što danas znamo je i da su u atentat bile umešane i fašistička Italija, nacistička Nemačka, kao i Mađarska ali na žalost i na sramotu Francuske Republike, nikada do kraja nije sprovedena istraga ovog ubistva, a arhivska građa u Francuskoj vezana za ovo ubistvo još uvek je zapečaćena i nedosupna javnosti.
Mi svake godine apelujemo na francuske vlasti da otvore arhive o ubistvu kralja Aleksandra kako bismo konačno saznali punu istinu.
Ubistvo kralja Aleksandra je bio najveći šok za srpski narod između dva svetska rata. Ali pored toga, potomci Srba koji su na kolenima čekali svog kralja i ratnog komandanta, nosili ga od Beograda do Topole, lili suze i jecali kao za najrođenijim, danas smatraju da je taj čovek njih i nas izdao i da je on "otac Jasenovca" i ostale neopevane gluposti. Unuci i praunuci Srba, koji su na kolenima oplakivali svog kralja, smatraju da je on jedini krivac za sve nedaće koje ih danas pogađaju, pa ga optužuju i presuđuju mu gore od onih koji su ga ubili ili onih koji su pokušali da izbrišu uspomenu na njega.
Optužuju ga da je on sam stvorio Jugoslaviju što nije tačno, jer najpre nijedan srpski političar (osim Jaše Tomića), general, profesor, vladika itd. nije bio protiv stvaranja Jugoslavije. Ideja Jugoslavije se primila i razvija u Beogradu još od kneza Mihaila Obrenovića i svi Obrenovići i Karađorđevići su radili na njoj. I nije tačno da je bilo kada na mirovnim pregovorima tokom Versajskog procesa Srbima nuđena bilo koja opcija stvaranja Srbije u granicama srpskog etničkog prostora. Bila je ponuda ili da se stvara država južnih Slovena sa Beogradom kao centrom i srpskom dinastijom kao vladajućom ili da se obnavlja Austrougarska kao da rata nije bilo.
Zadojeni udbaškom propagandom i poluistinama, Srbi su danas od kralja Aleksandra stvorili najoklevetaniju istorijsku ličnost (uz naravno Dražu Mihailivića i Nikolu Kalabića), a sve što im je hrvatski komunistički diktator i austrougarski kaplar iz vražje divizije Josip Broz Tito zamesio, prebacuju na kralja Aleksandra.
Ipak, iako žestoko oklevetan, kralj Aleksandar nastavlja da živi u srcima onih časnih Srba koji su svesni njegove istorijske veličine i neverovatnog poštovanja koje je uživao kod svojih ratnih drugova Solunaca sa kojima je u prvim borbenim redovima delio koricu hleba.
Poslušajmo kako se Sveti vladika Nikolaj ohridski i žički sećao našeg kralja: https://youtu.be/krh1UIrJaeA.
Neka je pokoj duši i vječnaja pamjat našem viteškom kralju Aleksandru I Karađorđeviću, vrhovnom komandantu slavne pobedničke srpske vojske i ujedinitelju srpskog naroda!
IZVOR: Društvene mreže