Pretežno bi bilo štetno za dete jer ono, u većini slučajeva, nije u stanju da to podnese i to je vrlo traumatično iskustvo. Bez obzira šta je dete uradilo, ne govorimo uopšte o aktu i kazni, već o tome kako bi ta kazna uticala na dete, mislim da sankcionisanje deteta u tom uzrastu na taj način ne bi imalo pravog efekta što se tiče resocijalizacije, ističe Nadein.
Raskorak u fizičkoj i emotivnoj zrelosti
Deca današnjice mnogo ranije stupaju u svet odraslih nego što se to za njih predviđa i na društvu je da im pruži adekvatne informacije, ali i smernice, kako bi se ona ispravno socijalizovala, kaže psiholog Aleksandra Janković, ali i upozorava da kod dece, intelektualni uzrast najčešće ne odgovara njegovoj socijalnoj i emotivnoj pismenosti.
Garanciju da se dete razvija u pravom smeru ne daje ni to ako ono potiče iz „dobre“ porodice, ako ima izvanredne ocene u školi, ili ako učestvuje u raznim sekcijama i kursevima, niti bilo šta od ovoga predstavlja garanciju da dete neće ugroziti sebe ili druge.
Deca danas fizički i intelektualno sazrevaju ranije, to je tačno, ali razvoj njihovih socijalnih veština, naročito odnos prema emotivnim sadržajima, daleko je ispod tog kriterijuma i samo kalendarsko pomeranje granice krivične odgovornosti ne bi ničemu doprinelo. Ta deca izgledaju fizički i intelektualno kao da imaju mnogo više godina, ali njihov uzrast u psihološkom, emotivnom i socijalnom smislu je ispod granice.
Dok je ranije društvo bilo postavljeno tako da su stariji, često i previše, odbacivali i manje vrednovali mišljenja i osećanja dece, danas je, klatno otišlo na drugo stranu, pa se deci daju prava koja ona ne mogu da razumeju i iznesu, s obzirom na to da su emotivno, psihološki, a posebno socijalno nedovoljno zrela.
Ovo znači da deca mogu i te kako pokazivati različite akademske uspehe, ali da imaju problema u savladavanju osnovnih socijalnih veština i da ih je napredak tehnologije i odsustvo pravog ljudskog kontakta uslovio da budu „gotovo bezdušni“.
Šta je rešenje
Jankovićeva rešenje u borbi protiv maloletničke delikvencije ne vidi u spuštanju starosne granice, već u prevenciji, što bi podrazumevalo veliki zaokret i promenu u ponašanju celokupnog društva prema svoj deci, a ne samo kažnjavanje onih koja su počinila zločin.
Problem se, kaže ona, neće rešiti kažnjavanjem dece od 12 godina, jer je pravi problem u samom prepoznavanju devijantnih ponašanja, roditeljskoj nebrizi ili nebrizi o suštinskim pitanjima dečijih života.
Spuštanje granice ne bi dalo nikakve rezultate bez prevencije, upozorava psiholog.
Ono što je očigledno, bar iz slučajeva koji su bili dostupni javnosti, jeste da su ponašanja koja spadaju u domen psihopatologije ili bar poremećaja ponašanja bila prisutna, ali okolina, i to često najbliža, poput roditelja, nisu prepoznali problem na vreme, pa se poremećaj nastavljao i dobijao epilog u nekim zbivnjima koja imaju tragičan ishod, rekla je Janković i dodala da bi istom logikom granica mogla da se snizi i na kažnjavanje desetogodišnjaka, ali da to opet ne bi dalo nikakve rezultate.
Naša sagovornica smatra da je rešenje u dugoročnom radu cele društvene zajednice i to ne sa problematičnom, već svom decom i da ih, pre svega, treba učiti odgovornosti kako bi se smanjio broj maloletničke delikvencije. Puko smanjivanje granice kalendarske „zrelosti“ bez osvrtanja na psihološku zrelost deteta, ne bi ništa rešila, zaključuje ona.