Prema podacima vojne administracije SAD u logorima je umrlo 0,15 odsto sa opšteg spiska zarobljenih Nemaca ali, ipak, priznaju da je snabdevanje bilo vrlo loše.
Ispada da to nisu bili logori već odmarališta. Jedan pogled na državu SAD, gde nije bilo ratnih dejstava a hrane je bilo dovoljno, smrtnost naroda je bila 1,2 odsto!
Dodajmo da je Džems Bak pisao i o Nemcima nestalim u logorima SSSR-a kad je 1991. КGB SSSR-a otvorio arhive i sve cifre koje se odnose na smrtnost vojnika Vermahta su se potvrdile. “Njujork tajms” je pisala da su ruski podaci tačni ali da Amerikanci nisu mogli tako da postupaju sa Nemcima! Doduše, novina dodaje da američki podaci nisu sasvim tačni.
Retki novinarski tekstovi o zverstvima Vojske SAD u američkim medijima
Ruski intelektualac kaže Nemcu:
- Nije mi žao za SS i Gestapo, zaslužili su to što su dobili i ako treba nek crknu još jednom od gladi u logoru.
Nemac vrti glavom i kaže da u njihovom logoru nije bilo SS vojnika jer su svi bili poslati na istočni front a da su u Nemačkoj ostali samo mladi momci “vojnički neobučeni”.
- Samo 10.000 ljudi umrlo?! Pa samo u našem logoru je umrlo mnogo više ljudi. Nikakvih toaleta, supa od korenja, dezinterija, upala pluća... Znate, neću o tome da govorim da me ne bi optužili za propagandu nacizma.
Amerikanci su nemačke zatvorenike držali na ledinama, bez zaklona i toaleta
Da li su to Nemci zaslužili? Mnogi od nas se slažu da jesu ali nije delo u tome. Mediji Evrope večno ponavljaju jedno te isto: Vojnici SSSR-a su se samo time i bavili, trčeći po Evropi sa nožem u zubima a dobri saveznici su podizali Nemačku iz ruina! Ponovo reč očevicu tih tragičnim događaima, kapetanu Žozefu Žulienu:
Sovjeti su zarobljenim protivnicima davali obilata sledovanja hrane
- Većina zarobljenika nije mogla da stoji na nogama, mogli su samo da puze. Gotovo svi Nemci nisu imali više od 50 kilograma. Nikakva zaštita od sunca ili kiše, samo neki prljavi kartoni. Logor je bio naseljen živim skeletima! Nekoliko ljudi je umrlo pred mojim očima. Mi smo odabrali 700 vojnika Vermahta za rad u Francuskoj ali se ispostavilo da, po dolasku u Francusku, njih 615 nije moglo da radi.
Po dokumentima o 740 zarobljenika koje su Amerikanci predali Francuzima za rad u Francuskoj dve trećine su bili “krajnje istrošeni i neupotrebljivi”. Nemačke zarobljenike nisu hranili po pet dana . Američkom vojniku je sledovalo po 4.000 kalorija dnevno a zarobljenicima samo 1.200 kalorija ali ni to nisu dobijali redovno. Zarobljenici nisu dobijali ni hranu ni vodu po nekoliko dana iako su magacini američke vojske bili prepuni hrane, kukuruz i konzerve su vraćali nazad uz izgovor da kod njih nema mesta!
Taj podatak daje Baku pravo da tvrdi da su saveznici umišljeno ubijali nemačke zarobljenike tim pre što po novom statusu zarobljenika (razoružane sile neprijatelja) nisu potpadali pod Ženevsku konvenciju a u logore nisu puštali Crveni Кrst i strogo su zabranjivali prijem paketa sa hranom. Biograf glavnokomandujućeg oružanih sila Amerike Ajzehauera, Stiven Embrouz (umro 2002. godine) u svom intervjuu je priznao da su zarobljenici gladovali i da je hrane u magacinima bilo dosta ali su se bojali mnogo veće gladi pa čak i mogućeg ljudojedstva u Nemačkoj te su zato čuvali hranu. Fantastično opravdanje!
Sačuvano je pismo šefa Crvenog krsta Maksa Hubera komandantu Vojske SAD Ajzenhaueru. Huber moli za odobrenje da se dostavi hrane u logor našta Aizenhauer odgovara:
- Vama je zabranjeno da dajete hranu neprijatelju.
Nastavlja se…