"PARCELA 142" MESTO GDE SU SAHRANJENA DECA KOZARE: Vreme kada su ustaše izgubile i poslednju mrvu humanosti
Autor: Glas javnosti
Memljivo i ledeno, tmurno februarsko jutro u najvećem „gradu mrtvih“ u Republici Hrvatskoj. Koraci istovremeno reski i tupi odzvanjaju kroz grobnu tišinu, nigde čoveka. Zavjesa od dosadne i monotone kiše spustila se na zagrebačko groblje Mirogoj, zaklanja i zamućuje pogled.
Žive su jedino kišne kapi, koje se spajaju i slivaju jedna u drugu i pretvaraju u malene potočiće i zatim u pravu malu bujicu. Slivaju se niz nadgrobne spomenike, hiljade i hiljade njih romore i klokoću u prolazima, teku u pravcu doline i obližnje šume. U sljubljenoj i sada već povelikoj reci utapaju se suze: one kišne i one prave. Žive su i misli dok pogled prebire po nadgrobnim spomenicima od kojih svaki krije jednu ili više životnih priča i sudbina, brojne umrle i davno ugasle ljubavi. Ko su ti ljudi, pamti li ih danas netko ili su nestali u bestragu i zaboravu vremena?
Spomen i opomena na najmračnije doba
Nižu se imena, prezimena i datumi. Nižu se skromna i ona monumentalna poslednja počivališta, no u smrti su jednaki svi. Nekih odavno nema među nama i spomenici su im otužni i nagriženi zubom vremena, neki su i danas brižno negovani. Obitelj Hećimović, obitelji Juričić i Bahtijarević, obitelj Jožinec, tu su i Papići, obitelj Benci… i eto nas, dolazimo do – s tri strane živom ogradom omeđene „Parcele 142“. Svijeće i cvijeće, razbacane dječje igračke i mali decentni spomenik. Isto tako mala u kamenu uklesana nadgrobna ploča: „Ovdje je sahranjeno nekoliko stotina dece s Kozare“. Na samo nekoliko kvadratnih metara smešteno je poslednje zajedničko počivalište nekoliko stotina nevinih devojčica i dečaka. Gotovo hiljade nedužnih malih života. Priča seže u ne tako daleku prošlost, u doba mračnije od mračnog Srednjeg veka.
Godine 1942. svijet je već duboko zagazio u Drugi svetski rat, rat koji je odnio najviše civilnih žrtava, rat u kojem se nije ratovalo samo za teritorij i materijalne resurse, već se ubijalo i mučilo ljude zbog vere, nacije, rase, političkog opredjeljenja… I to do neshvatljivih razmera. Neshvatljivih, jer, oni koji su rat započeli i vodili – nisu prezali ni pred kim pa tako ni pred najranjivijima – decom.
U obruču borbe za goli život
Nemačke i kvislinške jedinice u junu 1942. godine započele su operaciju „Zapadna Bosna“ na području Kozare i Potkozarja, gde je većinom živelo srpsko stanovništvo. Usprkos istrajnom otporu partizana i tadašnjem jedinstvu lokalnih Srba, Hrvata i Muslimana, fašističke snage su opkolile celo područje i započele sistematsko istrebljivanje lokalnog civilnog stanovništva. Hiljade ljudi ubijeno je na licu mesta, hiljade je poslano u logore. Nisu pošteđene ni hiljade kozaračke dece.
Moć koju im je tada dao moćni nemački saveznik, ustašama je u potpunosti oduzela razum i empatiju i izbrisala zadnju mrvu humanosti. Zbog njih, kozaračku decu nije više budilo sunce čije su se zrake probijale kroz gustu kozaračku šumu, nisu ih više budili glasovi njihovih roditelja, budili su ih pucnjevi, detonacije i zvukovi rata.
Logori strašniji od smrti
Istoričar Slavko Goldstein u svojoj knjizi „Jasenovac, tragika, mitomanija, istina“ navodi da su ljudi s tada opustošene Kozare smeštani u jasenovačke logore Stara Gradiška, Uštica, Mlaka i Jablanac. Zbog pretrpanosti, uspostavljeni su i novi privremeni logori u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima i Novskoj. Oni „najsposobniji i najzdraviji” poslani su u koncetracione logore i radne kampove Trećeg Rajha kao ropska radna snaga. Hiljade Kozarčana raspoređeno je i po selima u Slavoniji, Posavini i Moslavini, gde je zbog mobilizacije muškaraca bila potrebna radna snaga. Prema podacima Dragoja Lukića, autora knjige „Rat i djeca Kozare“, s Kozare je proterano 68.600 ljudi, među njima gotovo 24 hiljade dece mlađe od 15 godina.
Zahvaljujući akciji Diane Budisavljević iz logora Stara Gradiška od više od 12 hiljada djece izbavljeno je njih 6230. Ta i mnoga druga djeca bila su žedna, gladna, bosa, bolesna, izmučena i odvojena od svojih roditelja, bespomoćnih kao što su bili i oni sami.
Preživeli Kozaru, ali ne i posljedice logora
Istoričarka Nataša Mataušić u svoj knjizi „Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata“ prema „Popisu postradale djece“, navodi da su se deca tokom 1942. preuzimala iz ustaških logora Stara Gradiška i Jasenovac, te sabirnih logora Mlaki, Jablanici i Koštarici. Na području Zagreba broj preuzete dece kreće se od 6733 do 6679, a broj u konačnici umrle dece kreće se od 881 do 904. Podaci se razlikuju od izvora do izvora. Objašnjava da je smrtnost dece zavisilia od zdravstvenog stanja pojedinih dečjih skupina koje su stizale u transportima, od savesnosti lekara, medicinskih sestara, žena koje su o njima brinule i nadležnosti osoba koje su ih vodile.
Ustanove na području Zagreba u koje su smještana deca iz logora bile su: Zavod za odgoj gluhonijeme djece, Uprava državnih dječjih klinka – Državni dom za djecu na Josipovcu, Gradska bolnica za zarazne bolesti pod upravom NDH, Zarazna bolnica, Zakladna bolnica „Rebro“, Dječja klinika na Šalati… Djeca koja su umrla pri transportu iz logora do Zagreba ili pak u zagrebačkim bolnicama, prihvatilištima kao i u porodicama koje su ih udomile, sahranjena su na zagrebačkom mirogojskom groblju, na Parceli 142.
Grobnica o kojoj se nakon rata ćutalo
Mataušić citira razgovor Duška Tomića (autor knjige „Putevima smrti kozarske djece“) s tadašnjim mirogojskim grobarom Josipom Pavičićem iz kojeg se saznaje da su o grobu na Parceli 142 brinuli Crveni krst, gradske vlasti i druge crkvene organizacije, a da su dečji leševi svakodnevno pristizali u malenim sanducima ili samo zamotani u krpe, plahte. Znajući da su to mahom deca s Kozare i Potkozarja, „Parcelu 142“ su nazivali jednostavno – Kozarom. On objašnjava da se o tom groblju poslije rata ćutalo, ali da je zatim podignut lep i pristojan spomenik. Duško Tomić navodi da je na Mirogoju sahranjeno 862 djece, dok se na „Popisu žrtava lišenih života“ (koji je Uprava pravoslavne parohije u Zagrebu, 1947. predala Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) navodi 802 djeteta.
Dehumanizirani naziv strašne grobnice
Ime grobnice kozaračke dece „Parcela 142“ zvuči kao zemljišna površina koju će, budu li trgovci nekretninama uspješni, prodati i gdje će se jednog dana sagraditi porodična kuća ili poslovnei kancelarije. Tek kad se dođe na mirogojsko groblje, zbog dečjih igračaka, cveća i spomenika prepoznaje se da se radi o dečjoj grobnici.
„Dana Budisavljević snimila je igrano-dokumentarni film, objavljena je moja knjiga, održavaju se naučni skupovi kao što je npr. bio onaj o logoru za decu u Sisku; u Sisku se svake godine na dečjem groblju komemoriraju žrtve tamo počinjenih zločina nad srpskom decom…“, komentira današnje stanje istoričarka Nataša Mataušić.
No, kozaračka deca sahranjena na Mirogoju se ne komemoriraju, ona nisu predmet prisjećanja.
„Zašto? Ne bih znala odgovor na ovo pitanje. Indolencija, zaborav… ali, ako ste tamo bili… mogli ste vidjeti da kozaračka deca nisu zaboravljena… Barem ne od onih koji su preživjeli tu tragediju…“, kaže Nataša Mataušić.
Sveće za ustaše
Umjesto dječjih žrtava fašističke NDH, 2019. na mirogojskom groblju, povodom „Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava“, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, te posebni savjetnik za društvena pitanja, akademik Zvonko Kusić, zapali su svijeće pred spomenikom poraženoj ustaškoj vojsci.
Okrenuli su leđa kozaračkoj djeci i uputili se prema izlazu nasuprot kojeg su sahranjeni mnogi antifašisti koju se borili za Hrvatsku. Okrenuli su leđa antifašističkim herojima naših prostora poput Rade Končara, Josipa Kraša, Vladimira Nazora, Ivana Ribara… koji su također sahranjeni na mirogojskom groblju. Svima onima čija je borba bila borba za jedinstvo i slobodu svih naših naroda, a ne za podjele, mržnju i ugroženu golu egzistenciju čemu danas svjedočimo. Umjesto da se bore za u cijelom svijetu prepoznate antifašističke vrijednosti, predstavnici hrvatske vlasti zapravo koketiraju s fašizmom u sumanutom bijegu od „bauka komunizma“. Ne sankcionira se ustaški pozdrav „Za dom spremni“, toleriraju se ustaški simboli na javnim mjestima i događajima, ne odaje se poštovanje svim žrtvama zločinačkog ustaškog režima…
Subjektivna čitanja činjenica
Ustaše su u sklopu NDH čistile teritorij od nepoželjnih „elemenata“ u skladu s rasnim zakonima kopiranih od nacističke Njemačke, čiji su bili saveznici. Nepoželjni su bili Srbi, Židovi, Romi, progresivni i humani Hrvati koji nisu odobravali ustaški režim, prije svega komunisti… Dandanas se vode prijepori oko okolnosti stradanja i brojki stradalih, a najilustrativniji primjer za to jest logor Jasenovac. Sve lažne tvrdnje argumentirano pobija ugledni povjesničar Slavko Goldstein.
Revizija i iskrivljavanje historije na prostorima bivše Jugoslavije sve je češća i sve besmislenija. „Danas svatko interpretira činjenice onako kako mu odgovara s ciljem dokazivanja unapred postavljenih zaključaka. Nažalost, istorija Drugoga svjetskoga rata i nadalje je polemična i kontroverzna. Uvijek izgleda kao da nam tek predstoji utvrđivanje istina o pojedinim događajima i osobama koji se obilježili to razdoblje naše povijesti“, objašnjava Mataušić.
Za istinu i dignitet žrtava
Na pitanje kako je bilo istraživati tako tešku temu i tragediju neviđenih razmera kao što je stradanje dece u NDH, Nataša Mataušić kaže: “Bilo mi je izuzetno teško… plakala sam, noćima nisam spavala… prekidala sam istraživanja, ponovo nastavljala, svađala se s obitelji jer nisu mogli shvatiti zašto ne odustajem usprkos činjenici da me je rad na toj temi užasno iscrpljivao… Drago mi je da nisam, mada je bilo trenutaka kada nisam mogla dalje… Slike logora za djecu u Sisku, logora za djecu u Gornjoj Rijeci… Fotografije umrle dece kao i one koja su bila, usprkos pruženoj pomoći, osuđena na smrt… Emotivna kazivanja preživjele djece… Sve to, ali i želja za uspostavom objektivne istine, želja za vraćanjem digniteta onima kojima je nasilno oduzet, želja za iskazivanjem zahvalnosti svima onima koji su sudjelovali u akciji spašavanja djece, međi inima Diani Budisavljević – tjerala me je dalje“, zaključuje ugledna istoričarka.
Svijetli primeri humanosti
Zahvaljujući akciji Diane Budisavljević i njenim suradnicima, prema podacima iz njezine kartoteke, spašeno je oko 12.000 dece. Od tačne brojke puno je važnija činjenica da su u tim neljudskim i opakim vremenima mnogi skupili hrabrost i rizikovali svoj život da bi spasili život bespomoćnih. Srećom, bilo je takvih ljudi i u drugim zemljama. Bilo je mnogo onih koju su se svojom odlukom, humanošću i hrabrošću iz petnih žila borili za svaki pojedinačni život. Javnosti manje poznata Poljakinja i socijalna radnica Irena Sendler, poznatiji njemački industrijalac Oskar Šindler i mnogi drugi… No, kad o njima govorimo, ne smijemo zaboraviti niti umanjiti ulogu svih drugih, danas „bezimenih“, koji su ih podržavali i bez čije pomoći ne bi uspeli. Zbog takvih ljudi još možemo verovati u ljudskost i humanost, bez obzira na ratove, koji se dandanas vode.
SKINI APLIKACIJU
