No, krhka je zamišljena zona komfora čoveka. Može trajati dugo, ali to ne znači da je snažna. Nti je otrežnjujuća i progresivna. S druge strane, baš ta dužina trajanja i nepromenjljivost zone komfora mogu, na dubokom nivou, biti izvor stresa (onog kog često ne percipiramo svesno kao problem ali koji podriva naše telo i um iznutra).
Na primer, nezadovoljstvo nekim odnosom, izborom profesije, prijateljskim vezama. “Pile ne može videti svet dok ne razbije ljusku jajeta koja ga štiti”, napisao je Herman Hese. Ko želi da stvarno čuje i oseti te reči, čuće i osetiće.
Prvo je potrebno iskreno poželeti “videti svet”. Nikakvi nagovori i tuđe reči, pa i čuvenog pisca, neće delovati ako čovek nema želju da izađe iz zone zamišljene sigurnosti. Ukoliko odluči, onda saveti (oni koje sam traži) mogu pomoći.
Izlazak iz zone komfora čoveka uči da se nosi sa promenama (koje su neminovne i jedino izvesne). Svaki novi izlazak će poboljšati reakciju osobe na promene a onda će i poželeti da ih sama stvara.
Jedan od načina je početi sa malim promenama, ali postoji i onaj direktniji, što bi rekli Amerikanci, "samo to uradi". No, takvom koraku je zaista potrebno da prethodi odluka i “slušanje sebe”, ne drugih.
U trenucima izlaska iz zone komfora čovek oseća da pobeđuje sebe. “Šta znači kada pobediš sebe”, može dobiti pitanje kao mali test da li je zaista to uradio. Ako jeste, jednostavno će reći: usudio sam se da pitam, sigurniji sam u novom okruženju, usudio sam se da se predstavim, da uradim ono što nisam nikada do sada (a želeo sam, tu je ključ, ne raditi ono što drugi žele od nas već ono što mi želimo), prihvatam drugačije ljude i prilike, ne stidim se, balansiram, učim da izgovorim i da odćutim. To su samo neki primeri.
Sve su to male pobede koje mogu da nastanu iz velikog koraka, a, kao što smo već rekli, proces može biti i suprotan – da se grandiozni korak desi posle niza malih. To je manje bitno. Najbitnije je početi.
16 min