Sredstva delovanja na fizičku okolinu čoveka, danas su veća neko ikada u prošlosti: možemo mnogo i možemo u kratkom roku, i ne moramo mnogo da o tome mislimo. Međutim, ostaje pitanje kako vidimo prirodu oko sebe: kao svoju okolinu (drugo i udaljenu od sebe) ili kao svoje produženo telo? Da li život je samo sada i ovde ili ima kontinuitet?
Ako je vidimo kao nešto drugo onda na nju delujemo, uzimamo iz nje i ostavljamo u njoj kako nam je naša potreba rekla, mada bih pre rekao pohlepa. Ako prirodu vidimo kao svoje produženo telo, onda ćemo mnogo pažljivije i skromnije uzimati iz nje i ostavljati u njoj, jer nam valja još živeti.
Ako život vidimo kao delovanje samo sada i ovde, onda smo na putu ka cilju (a uvek stignemo na cilj) da nemamo cenzure u svom odnosu prema prirodi. A ako život vidimo kao kontinuitet (a ne samo živeti sada i ovde), onda ćemo planirati mnogo duže nego što traje naš život i uzimati još manje nego što mislimo da nam treba, gurajući naše granice potreba na dole.
U jednoj rečenici: ako pogrešan čovek koristi prave stvari, onda i prave stvari rade na pogrešan način.
To je u prošlosti bio zadatak tradicije u životima ljudi, i to je razlog zašto tradicija strada među prvim vrednostima društva u današnjem svetu.
Stoga, neophodno je da od sela, preko opština, gradova do republičkih organa i institucija očistimo lažne vrednosti!
One nisu tamo negde, one su oko nas, one su naše. Mi ih plaćamo ali najvažnije, pogađaju naše živote!
Dr Duško Kuzović
(Mišljenja i stavovi u kategoriji „LIČNI STAV“ nisu nužno stavovi redakcije GLAS JAVNOSTI)