Glas Javnosti

MISTERIJA 72 SATA PRE SMRTI: Može li čovek da predoseti da mu se bliži kraj? (FOTO+VIDEO)

Zanimljivosti
Autor: Glas javnosti

U skoro svim delovima sveta ima ljudi kadrih da gledaju svoju sopstvenu smrt otvoreno u oči i vide svoj kraj. U periodu od 72 sata pred smrt, neki ljudi počinju da govore u metaforama o putovanju, dok ima i onih koji umiru ljuti kao ris.

Pevač narodne muzike Bora Drljača, pre samo dve nedelje predosetio da mu se bliži kraj, jer je u svom poslednjem intervjuu koji je dao rekao da ne vidi budućnost i da oseća da će uskoro da ide.

- Bar da živim još godinu, dve, tri dana i da umrem. Ako uspem da proguram još koju više i to ti je. Slomila me bolest. Ne volim smrt, al' šta ću. Kad dođe vreme. Ne znam kako ćete bez mene, kako će ovaj svet bez Bore. Volim život i nauživao sam se, al' još pet-šest da doživim i nek ide u božju mater. Operisao sam bubreg, debelo crevo, melanom, četiri-pet puta sam išao pod nož. Znam samo da ću biti sahranjen pored moje prve žene. Napravio sam spomenik, nisam stavio sliku, ali sve je završeno. Takav je život - rekao je pre dve nedelje.

Slične stvari se dešavaju skoro svakodnevno jer čovek u jednom trenutku "predoseti da mora da ide na put".

Žele da idu kući

U ljudskoj prirodi je da se boji smrti, ona nam je teška - ne samo da govorimo o njoj nego i da joj budemo blizu. U stvari kako objašnjavaju filozofi i stručnjaci čovek se ne boji toliko smrti koliko straha od nepoznatog.

Patriša Pirson, novinarka i autorka knjige "Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i šta dolazi nakon nje" je opisala rezultate svojih istraživanja na temu "prelaska drugu stranu".

- Pošto sam u roku od 9 nedelja izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se dešava nakon smrti. Intervjuisala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlečive pacijente, kao one koji su doživeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se "vratili iz mrtvih", odnosno, doživeli kliničku smrt. Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas. U periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija jeste različita, pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako "žele da idu kući", a zapravo su već kod kuće - kaže Patriša.

Ona priča da je njena sestra na samrti ponavljala "ja ne znam kako da odem", a čak je spominjala i neke "nesrećne stjuardese." Patriša je ispitivala i iskustva medicinskog osoblja koje je bilo u blizini "odlazećih".

Spokojstvo i celovitost

Doktorka Elizabet Kibler-Ros u delu "O smrti i umiranju", piše da "zabeleženi slučajevi pokazuju da je umiranje bolno, ali sama smrt... jeste spokojan događaj, bez bola i straha. Svi, bez izuzetka, govore o osećaju spokojstva i celovitosti".

Dr Kibler-Ros ovako definiše smrt: "Smrt je jednostavno odbacivanje fizičkog tela, slično tome kao kad leptir izlazi iz čaure. To je prelaz u više stanje svesti, u kome produžavate da opažate, shvatate, smejete se, napredujete, a jedino što ste izgubili je ono što vam više nije potrebno, a to je vaše fizičko telo. To je kao kad odlažete zimski kaput jer dolazi proleće... eto šta je smrt".

Kako je umro Miloš Crnjanski?

U svojoj pripoveci "Smrt Miloša Crnjanskog” – Milorad Pavić piše da je Crnjanski otišao poslednjeg dana svog života na ručak pozvao je konobara, platio netaknutoo jelo i otišao kući…

Miloš Crnjanski

Pavić piše da je Crnjanski je umro namerno.

"Prestao je da jede i pije i njegov se život otkinuo sa stabla nešto ranije nego što je bilo neophodno. Kažu da je umro ljut kao ris, uveren da je, ipak, zakasnio…"

U filmu "Ostrvo", koji je dobio najviše ruske nagrade, čak šest "Zlatnih orlova", izazvao mnogobrojne polemike i oprečne stavove u ovoj zemlji: od oduševljenog prepoznavanja, konačno, jednog "pravoslavnog filma" posle različitih "kodova i grobova", pa do osporavanja kao filma koji je stran pravoslavnoj tradiciji, duhovnosti i teologiji. Glavni lik predoseća svoju smrt i gradi sam sebi sanduk u koji na kraju spokojno leže.

Sličnih svedočanstava ima mnogo. Nema skoro sela u Srbiji gde nije živeo barem jedan čovek koji je shvatio da je prošao putanju svog života, okupao se, obukao svečanu odeću, legao u krevet i upokojio se.

(Glas javnosti)

 

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR