Pola veka od nastanka legendarnog romana Tvrđava: Da li znate ko je bio inspiracija Meši Selimoviću za to jedinstveno književno delo?

Ove godine navršava se pola veka od nastanka jednog od najvećih dela književnosti Meše Selimovića, legendarnog romana Tvrđava.

Ono što je malo poznato je da je inspiracija piscu za delo koje je bilo svojevrsna književna senzacija 20 veka bila upravo supruga Darka. 
Darka je na pitanje šta je radila dok je njen suprug Meša pisao odgovorila: "Ja sam ga volela. Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema", izjavila se svojevremeno supruga Meše Selimovića. 

Roman je nastao 1970. godine. Tema je život Ahmeta Šabe koji se posle rata, odnosno posle bitke kod Hoćina u kojoj Evropljani pobeđuju Osmanlijsko carstvo, vraća u Sarajevo iz Rusije. Radnja romana se dešava u 17. veku.

Glavni junak upravo pokušava izađe iz svoje "tvrđave" i veruje da može da se pronađe zajednički jezik sa drugim ljudima, bez obzira na njihove različitosti.

Ovo jedinstveno delo po mnogima filozofska proza jedinstveno je po citatima koji se i dan danas koriste:

"Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
… kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu… Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
… osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.
Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
… tajna se duže pamti nego jasna istina.
… ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Čovjek se navikne na svaki smrad.
Ja uvek kažem: neka nije gore.
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
— Oprosti.
Bila je to najljepsa riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.
Smiješno i strašno mogu biti rod.
Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.
Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.
Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?
Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski.

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.
Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja.
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.
Ne bacaj svoju krivicu na drugoga
Muškarci su uobraženi i pokvareni, a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih.
Zar muž uvijek posljednji sazna?
Među živim ljudima se sve može desiti.
Čarolija ljubavi vraća izgubljeno.
Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno.
Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.
Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće.
Sve što kod nas vrijedi, to je ludo.
Veći igraju, manji plaćaju.
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.
Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi.
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo…
Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene.
Nema prijateljstva među moćnima.
… radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca.
Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom.
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
Ludost je jača od čovjeka.
Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.
Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.
Čovjek želi moć.
Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.
… život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.
Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.
Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome.
Sirotinjska suza je teška.
Strah je najgora izdajica.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.
Poručio je dvije čase rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.
Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.
Neko je rođen za sreću, neko za belaj."

(Glas javnostI)

SKINI APLIKACIJU