Zbog tajnovitosti koja ih je stoljećima okruživala, (kineske) nindže ili (japanski) shinobi su romantizirani u prozi i teatru, a njihova uloga i veštine su značajno preuveličane i preterane. Cela priča je eskalirala kada su nindže stigle i na filmsko platno, gde su prikazani kao superiorni nevidljivi ratnici koji se bez problema kreću ispod zemlje, trče po vodi… i lete.
Danas znamo da je moderni prikaz nindže uglavnom zasnovan na romantiziranoj dramskoj verziji. Jednostavno, reći da su sve nindže bili izuzetno sposbni borci i atentatori bilo bi jednako reći da su svi današnji obaveštajci i špijuni sposobni kao James Bond.
1. Nindže uglavnom nisu imali zadatke da ubiju, ali kada jesu
Primarni zadatak nindže je bio da prikuplja informacije o neprijatelju, ali s vremena na vreme, od njih se tražilo da stave i svoje druge veštine u praksu, kao što su atentat iz zasede, brutalno ubistvo, sabotaža…U ovakvim situacijama, nindža je bio dobro pripremljen i opremljen. Jedan od glavnih alata bilo je uže za koje je privezana kuka, koje je omogućavalo nindži da se popne na zid ili krov. Tu su takođe bile i ostale sprave za otvaranje vrata ili prozora, poput čekića, bušilica, ručnih kuka… Noževi i male pile (hamagari) su takođe korišteni za bušenje rupa u zidovima, a prenosni uređaj za slušanje (saoto hikigane) se koristo za prisluškivanje razgovora i detektovanje zvukova.
Pored navedenih, nindže su sa sobom (po potrebi) nosili pregršt raznih oružja, od prilagođenih poljoprivrednih alata, pa sve do nagaznih mina, mačeva od trske, boksera i lukova i strela.
2. Nindže su održavale porodičnu tradiciju
Poput samuraja, nindže su rođeni u porodicama koje su održavale tradiciju koja se prenosila s kolena na koleno. Nindža je trenirao od detinjstva, što je bilo uobičajeno i kod samurajskih porodica.
Pored borilačkih veština, deca nindži su od malih nogu učila tehnike preživljavanja i izviđanja, učili su sve o otrovima i eksplozivima – i najvažnije od svega – njihov trening je zahtevao određen stepen znanja vezanog za zanimanje kojim će se baviti u budućnosti, a koje će prikriti njihovu pravu nameru. Danas niko sa sigurnošću ne zna da li je ikada postojala neka organizovana armija koja se sastojala od nindži.
3. Nindže nisu nosili crne uniforme
U modernim filmovima i stripovima, nindže su prikazane u crnom odelu, sa maskama na licu kroz koje se vide samo njihove oči. Ova nošnja nema nikakve veze za pravim nindžama, a ona dolazi iz kabuki teatara, jedne od tradicionalnih japanskih vrsta zabave koja je nastala u ranom 17. veku. Upravo su u ovim teatrima nastali i brojni mitovi o nindžama koji su romantizirani kroz zabavu, nešto poput preuveličavanja sposobnosti današnjih tajnih agenata kroz likove James Bonda ili Jason Bournea. Tokom predstava, nindže (glumci) su nosili crne uniforme i maske jer su tako izgledali dramatičnije.
U stvarnosti, tokom dana, nindža je nosio svakodnevnu odeću kao i svi u njegovoj okolini, a tokom noćnih misija oblačili su tamno plavu odeću. Crna boja bi prikazala nindžu kao siluetu, dok se tamno plava daleko bolje uklapa u noćno svetlo. Tokom potencijalno opasnih misija, nindže su često ispod odeće nosili verižnjače (ili lančare), tip oklopa koji se sastoji od malih metalnih prstenova vezanih jedan za drugi. Veruje se da je upravo ovaj oklop odgovoran za legendu koja kaže da su nindže bili demoni koji nisu mogli biti ubijeni.
Jedna od poznatih uspešnih taktika koje su nindže koristile bila je da se obuku kao i neprijatelj na bojnom polju, kako bi napravili pometnju u redovima ili kako bi se polako izdvojili i napali neprijatelja s leđa. Nindža je većinu svog života bio redovnik, obični seljak, poljoprivrednik, kovač, plesač, trgovac… nindža je mogao biti bilo ko.
4. Nindže su bile deo velike špijunske mreže
Glavni zadatak jednog nindže nije bio da ubija neprijatelje, već da bude deo mreže očiju i ušiju na terenu, da špijunira, te da uspešno prenese informaciju do drugog nindže sve dok ona ne dođe od vladara.
Nema nikakve sumnje u to da su nindže bili i atentatori, međutim, većinu svog vremena provodili su radeći neki svakodnevni posao, na farmi ili marketu, obučeni kao i svaki drugi čovek u njihovoj okolini. Uvek su izbegavali bilo kakav fizički sukob koji bi mogao odati njihove veštine, a samim time otkriti neprijatelju da su špijuni. Zapravo, u istoriji i ne postoje dokazi da su sve nindže i posedovale borilačke sposobnosti, a oni koji jesu, naučili su ih od svojih očeva ili starije braće.
5. Prvi nindža
Pažljivim praćenjem istorije, istoričari su zaključili da originalni izvor veština i filozofije koje su nindže kasnije usvojile u Japanu dolazi iz Indije u kojoj je sve započelo još pre 6000 godina. Filozofija i veštine su polako putovale od Indije do Kine, zatim do Koreje i konačno, u 6. veku stigle i do Japana. Prema zvaničnoj istoriji Japana, prvi nindža je bio čovek po imenu Otomono Sahito, špijun koji je radio za Princa Shotokua (574-622), ali ovaj termin je prvi put postao i formalan 1162. godine kada su se susreli Daisuke Togakure, samuraj koji je izgubio svoje posede, a zatim se odrekao samurajske titule i bushido koda i Kain Doshi, kineski ratnik-redovnik.
Ninjutsu je uskoro postao čista suprotnost bushida, kodeksa samuraja. Dok su samuraji pre svega cenili lojalnosti i čast, nindža kod je vrednovao samo ostvarenje misije – po svaku cenu. Napadi iz zasede, otrovi, sabotaže, zavođenje i špijuniranje bili su sramota za jednog samuraja, ali za nindžu, sasvim normalan način života.
(Glas javnosti/pixelizam.com)