Jedno od najvažnijih pravila ustanovljeno u hilandarskoj bolnici bila je izolacija onih koji su zaraženi prenosivim bolestima od ostalih bolesnika i zdravih ljudi.
1952. godine je akademik Đorđe Sp. Radojičić, istražujući biblioteku Hilandara, našao srednjovekovni medicinski priručnik na srpskom.
Priručnik sadrži teoretska izlaganja i praktična uputstva za lečenje, antička medicinska znanja i medicinska dostignuća tadašnje Evrope, Nepoznatim putevima je stigla do Hilandara, gde je sačuvana. Zato je nazvana Hilandarski medicinski kodeks, iako nije napisana u Hilandaru.
Kugi je posvećen najveći prostor, jer je bila česta pojava. Uzročnikom najtežih zaraza smatran je zatrovan vazduh, pa je savetovana stroga izolacija od prostora gde borave oboleli.
Hilandarski medicinski kodeks bio je standardni priručnik lekara u srpskim srednjovekovnim bolnicama, osnivanim kao deo državne ustanove pri manastirima.
Srpska srednjovekovna medicina doživljava vrhunac u 13. i 14. veku, jer raspolaže svim tadašnjim značajnim medicinskim spisima, ustanovljene su i gradske bolnice i apoteke, postoje propisi iz komunalne higijene, ustanovljena je institucija karantina za suzbijanje zaraznih bolesti…
Studeničkim tipikom, koji je napisao Sveti Sava 1208. godine, osniva se u Studenici bolnica, po vizantijskim manastirskim uzorima.
Pored uputstava za rad bolnice, Sveti Sava je propisao i zabranu nadrilekarstva.
(Glas javnosti)