U istraživanju su korišćene kovanice 46 različitih valuta, a bacalo ih je i hvatalo u dlanove 48 studenata kako bi se zabeležila strana na kojoj su završili.
Proces prikupljanja podataka zahtevao je temeljno beleženje tokom više meseci, a sesije bacanja su snimljene kako bi se potvrdili rezultati.
Prvu teoriju o prednosti iste strane novčića prilikom bacanja kreirao je fizičkim modelom Persi Djakonis, američki matematičar, a podaci Univerziteta u Amsterdamu pružaju snažne dokaze koji potvrđuju tu ideju.
Posledice tih saznanja sugerišu mogućnost da aktivnosti koje se oslanjaju na bacanje novčića, kao što su klađenje i određeni procesi generisanja slučajnih brojeva, možda moraju da prilagode računicu kako bi uzeli u obzir novootkrivenu pristrasnost.
„Mogu li budući bacači novčića da iskoriste pristrasnost u svoju korist? Veličina opažene pristrasnosti može se ilustrovati na primeru klađenja. Ako se kladiš na jedan evro na ishod bacanja novčića (plaćajući 1 evro kako bi učestvovao, a osvajajući ili 0 ili 2 evra, zavisno o ishodu) i ponoviš klađenje 1.000 puta, znajući početni položaj novčića, prosečno ćeš zaraditi 19 evra“, navodi František Bartoš, jedan od autora, prenosi IFL sajens.
To je više od prednosti kockarnica u igri sa šest špilova „blek džeka“ protiv igrača s optimalnom strategijom, gde bi kockarnica zaradila 5 evra na uporedivoj opkladi, ali manje od prednosti kazina u ruletu s jednom nulom, gde bi kazino u proseku zaradio 27 evra, navodi se u naučnom radu koji čeka odobrenje za objavljivanje.
Zato naučnici smatraju da kada se bacanje novčića koristi za donošenje odluka, njegov početni položaj najbolje sakriti.