Glas Javnosti

Upozorenje pedagoga: Ove dve rečenice kod dece otkrivaju da li provode previše pred ekranom

Porodica
Autor: Glas javnosti

O navikama koje danas ometaju decu da se razvijaju i rastu zdravo, Vesna Aleksić govorila je i kroz svoj posao pedagoga u vrtiću, gde ima priliku da vidi kako se dečji svet menja

Nov roman Zombilejci, tek objavljen u izdanju Kreativnog centra, govori o generaciji dece koja ne pamti svet pre digitalizacije. Ali, dok smo mi u svakodnevnom govoru spremni da ih osudimo, kolutamo očima na njihove navike i ono što im se dopada, baka koja je jedan od junaka ovog romana bira drugačiji put.

Autorka Vesna Aleksić, pedagog u vrtiću, napisala je drugačiju priču, namenjenu svima koji vole igrice, ali i svima koji vole one koji vole igrice.


Šta je to što decu vuče pred ekran i kako da taj njihov svet iskoristimo da ih bolje upoznamo i kroz preklapanje njihovih života u stvarnom i digitalnom okruženju, pronađemo savršen balans?

O tome, ali i o navikama koje danas ometaju decu da se razvijaju i rastu zdravo, Vesna Aleksić govorila je i kroz svoj posao pedagoga u vrtiću, gde ima priliku da vidi kako se dečji svet menja.

Današnja deca žive u digitalizovanom svetu, dok mi pokušavamo da ih zadržimo u ovom našem, realnom. Da li je ta borba unapred izgubljena i, ako nije, šta je potrebno da bismo je dobili?

Mislim da sam u ovom kratkom romanu odgovorila na sva vaša pitanja na književni način, u okviru jedne lične priče, koja će, nadam se, biti zanimljiva deci, a pre svega onima koji s njima žive i uče ih – vaspitačima, roditeljima, dedama i babama… Mislim da nije u pitanju nikakva borba – digitalizacijom je jednostavno promenjen stil života, a svi mu se mi moramo prilagoditi i pre svega moramo razumeti stvarnost kako bismo ispravno postupali.


Recimo, ako želimo da dete ne gleda previše u telefon, ne treba ni mi to pred njim da radimo. Ne možemo decu zadržavati u realnom svetu plašeći se da je tehnologija onaj frulaš iz bajke koji će ih nam oteti i odvesti u more… To ne može da se desi ako i mi suštinski bivamo u toj realnosti, a ekrane koristimo onoliko koliko je to neophodno i potrebno. Ispitivala sam decu po Beogradu, Novom Sadu, Zaječaru i drugim mestima o tome da li znaju i da li igraju igrice Majnkraft sa zombijima. Svi su znali. Svi su upoznati s likovima koje koristim u knjizi, ali sam ubeđena da će mnogi i knjigu pročitati. A tu se jedna visprena baka igra sa unučetom zombija u dvorištu, u običnoj igri žmurke, i njemu je lepo. Voli on da se poigra s njima i na ekranu, ali tu mu je tačno određeno vreme – pola sata. Tih pola sata daju oni koji su odgovorni za dete, dakle roditelji. Moj junak se igra i pred ekranom, ali se više igra u realnosti. Pitanje mere je bitno još od antike. Ima načina da se ide u korak s vremenom, ali bez štete. Potrebno je malo pažnje i malo promišljanja, samo malo, od strane odraslih, razume se.

Kako stvarni svet možemo učiniti zanimljivim za decu? Šta možemo da učinimo da ona podignu pogled s telefona i vide jedna drugu, umesto da se druže u svetu igrica?


Ne treba mi da činimo detetu svet zanimljivim – on je sam po sebi pun čuda, naročito u detinjstvu. Osamdesetih godina jedan pedijatar mi je rekao: „Pustite prašinu i paučinu i budite što više sa svojom decom jer će vam brzo porasti.“ I bio je u pravu. Ne mora kuća da blista, ali se mora detetu pokazati knjiga ili se s njim prošetati, porazgovarati… Danas na sve strane vidim primere suprotne tome, loše. U prevozu u Beogradu, recimo, videla sam kako majke trpaju bebama u ruke telefončiće da bi bile mirne u vožnji. Nedavno mi je u jaslice stigla beba čija je majka obavestila medicinsku sestru da se dete može nahraniti samo uz uključen telefon. To je veoma loše i štetno. U ovakvom slučaju roditelj detetu sam ukida realnost i posle se čudi što dete ne govori, a već ima tri ili četiri godine.

Nedavno je stigla dijagnoza za jedno dete s teškoćama u govoru u kojoj je stajalo: Ekranizovano dete. Ako hoćemo da dete podigne pogled s telefona, moramo i mi da vidimo njega i mi da podignemo pogled. Uvek je bilo jednostavno – ne možemo od deteta tražiti da, recimo, čita knjigu ako ono nas nikada nije videlo kako čitamo knjigu.

Glas javnosti/T02S

BONUS VIDEO


SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR