Iako je istina da je svačije detinjstvo drugačije – jer su i svi roditelji i deca različiti – postoje neki obrasci ponašanja koji su zajednički ljudima koji nisu osetili roditeljsku ljubav u detinjstvu.
Peg Strip, žena koja kaže da je i sama "nevoljena ćerka", istraživala je odnos između majki i ćerki, pa i napisala nekoliko knjiga o tome, izdvojila je najčešće efekte koje nedostatak roditeljske ljubavi ostavlja na decu.
Sa druge strane, dete koje su odgajili nepouzdani roditelji, oni koji nisu uvek bili tu za dete, smatra da su odnosi sa drugima nesigurni i da ništa nije garantovao. Takvo dete je odraslo okruženo anksioznošću i gladno je ljubavi, sigurnosti.
Dete suzdržanih roditelja naučilo je da bude ratoborno, da se oslanja na sebe i izbegava da se veže za bilo koga. Iako zbog načina na koje je odgajano izbegava privrženost, jedan deo te, sada odrasle osobe, želi bliskost sa nekim, ali se istovremeno toga užasno plaši.
Ovakvi obrasci odgajanja utiču na ponašanje dece i u odraslom dobu, kao i na njihova prijateljstva i ljubavne veze.
Dete koje nije bilo voljeno i paženo odrašće u osobu koja ne ume da reguliše emocije – ili će biti preterano emotivno ili će oko sebe izgraditi zid. Oba ova obrasca utiču na veze sa drugim ljudima, utiču na to kako će dete kada odraste nazivati emocije i kako će ih koristiti, a sve su to ključni aspekti emocionalne inteligencije.
Ukoliko roditelji, pre svega majka, ne pokazuju ljubav prema detetu na ovaj način, već u ono u njihovom "ogledalu" vidi samo mane i neadekvatnosti, ako ga roditelji ignorišu, ono razvija osećaj da nije dovoljno dobro. Isto važi za dete koje roditelji konstantno kritikuju.
Ukoliko dete odrasta pored nestabilnih roditelja, koja mu ne pružaju dovoljno ljubavi, ako ga često kritikuju, ono uči da su međuljudski odnosi nestabilni i opasni. Zbog toga smatraju da ne treba da veruju drugima niti da se na njih oslanjaju.
Ljudi koji nisu bili voljeni u detinjstvu, koji nisu imali pažnju roditelja, imaju problema sa poverenjem kasnije u vezama, a posebno sa prijateljstvima.
Dete koje nije imalo pažnju i ljubav roditelja neće imati nikakve bliske veze sa drugima i želeće komunikaciju na takoreći veštačkom nivou, kako njegova nezavisnost ne bi bila ugrožena. Takvo ponašanje se često razvija kao odgovor na roditeljsko nepoštovanje određenih granica i na njihovu nepouzdanost.
Deca nametljivih roditelja ne razumeju šta je zdrava distanca i želju prijatelja ili partnera da bude malo sam shvataju kao odbijanje. Oni veruju da je interakcija sinonim za ljubav, što je potpuno pogrešno.
Sve dok odrasla osoba ne prepozna načina na koje su ga roditelji povredili u detinjstvu, nastaviće da stvara (lošu) emocionalnu atmosferu u kojoj je odrastalo.
Naravno, neuspeh će ih zaboleti, ali će ga shvatiti na pravi način – kao iskustvo iz kojeg nešto novo može da se nauči.
Dete koje nije odrastalo u zdravoj sredini punoj ljubavi neuspeh će doživeti kao dokaz da ne vrede, što će potpuno srozati njihovo samopouzdanje.
Kao rezultat toga, ovo nevoljeno dete će se osećati izolovano i uplašeno, pa će čak i nastaviti da se izoluje jer ga je sramota zbog toga. Nikome neće govoriti o tome.
Više od svega, odrasli ljudi koji nisu bili voljeni u detinjstvu, žele da imaju osećaj pripadnosti negde.
Njihova osetljivost je još veća kada ih roditelji ili neko drugi optužuje da su previše osetljivi - što je najčešća fraza koja se izgovara kod verbalnog zlostavljanja.
Imajte na umu da je prvi korak ka "oporavku" priznanje. Dakle, da bi neko uticao na svoje ponašanje, mora prvo da prihvati činjenicu da je ponašanje roditelja u detinjstvu barem delom krivo za to, i da utvrdi u čemu je tačno (bio) problem.
(Izvor: Mondo)