Uloga roditelja u obrazovanju deteta ključna je za njegov akademski uspeh i celokupan razvoj. Roditeljski angažman stvara most između doma i škole i detetu šalje jasnu poruku: učenje je važno.
Ipak, tanka je linija između korisne podrške i preteranog mešanja koje može ugušiti detetovu samostalnost i stvoriti negativne emocije. Pronalaženje prave ravnoteže nije samo veština, već i temelj za vaspitanje odgovorne, samopouzdane i otporne osobe.
Kada roditelji pokažu interesovanje za školski rad, deca se osećaju sigurnije i motivisanije. Podrška kod kuće dovodi do boljeg uspeha, redovnijeg pohađanja nastave i pozitivnijeg stava prema učenju. Emocionalna sigurnost koju dete dobija znajući da ima oslonac u roditeljima smanjuje stres i strah od neuspeha.
Međutim, kada se podrška pretvori u nadzor i pritisak, posledice mogu biti negativne. Nedavna naučna studija objavljena u časopisu Behavioral Sciences otkrila je da preveliko uplitanje roditelja u pisanje domaćih zadataka može značajno povećati nivo anksioznosti, stresa i frustracije kod dece.
Prekomerna kontrola šalje poruku da dete nije sposobno samo da završi zadatak, što potkopava njegovo samopouzdanje. Tada dete počinje da uči za roditelje, a ne za sebe, gubeći unutrašnju motivaciju i priliku da uči iz sopstvenih grešaka. Neuspeh i loša ocena postaju izvor srama umesto prilike za napredak.
Umesto da sede pored deteta dok piše domaći, roditelji mogu postići mnogo više stvaranjem podsticajnog okruženja, piše tutornetwork.com.au. To uključuje nekoliko ključnih koraka:
Roditelj ne bi trebalo da bude izvršilac detetovih zadataka, već vodič koji postavlja prava pitanja. Umesto da ponudite gotovo rešenje, pitajte: „Šta misliš da je sledeći korak?“ ili „Gde bi mogao da pronađeš odgovor na to pitanje?“. Takav pristup podstiče kritičko razmišljanje i veštine rešavanja problema.
Kako dete raste, tako se i uloga roditelja menja. Postepeno prepuštanje odgovornosti ključno je za razvoj samostalnosti. Neki roditelji prave „pakt“ s detetom: „Dok god su tvoji rezultati u redu, nećemo se mešati. Ako vidimo da ti je potrebna pomoć, uskočićemo.“
Ovakav dogovor, zasnovan na poverenju, osnažuje dete i uči ga odgovornosti za sopstvene postupke. Prema podacima OECD PISA istraživanja, učenici s većim osećajem samopouzdanja i autonomije često postižu bolje rezultate.
Otvorena i iskrena komunikacija s detetom temelj je zdravog odnosa prema školskim obavezama. Razgovarajte o tome šta se događa u školi, šta dete raduje, a šta ga muči. Važno je da dete zna da može bez straha da zatraži pomoć kada nešto ne razume.
Jednako je važna i komunikacija sa školom. Redovni razgovori s učiteljima pružaju uvid u detetov napredak, ali i u očekivanja koja škola postavlja. Učitelji mogu ponuditi korisne savete o tome kako i koliko pomoći je primereno, osiguravajući da roditeljska podrška bude usklađena s obrazovnim ciljevima.
Na kraju, roditeljsko uključivanje nije statična formula, već dinamičan proces prilagođavanja. Cilj nije savršen domaći zadatak ili petica iz svakog predmeta, već odgoj deteta koje je radoznalo, samostalno i spremno da se suoči s izazovima. Pružanjem podrške koja osnažuje, a ne sputava, roditelji postavljaju temelje za celoživotno učenje i uspeh.
Glas javnosti /U01S