- Da li je moguće da imam toliko godina? Teško mi je da u to poverujem. Dobro vidim i još bolje čujem. Skoro sam bila kod lekara. Iz sveg glasa me pita: “Branka, kako ste?”. Kažem da sam dobro, ali da ne galami jer nisam gluva. Posebna priča je kad negde krenem, onda me obično savetuju da hodam polako. Nisam blesava da žurim, rekla je nedavno za medije.
Učestvovala je u Drugom svetskom ratu, ali kolekciju ordenja ne zaslužuje samo zbog toga. Branka je neumorni dobrotvor. Heroina sa dušom od svile. Celog života obilazila je domove za nezbrinutu decu, stare i bolesne, poklanjala lutke, slike, stihove i reči utehe onima kojima su bile najpotrebnije. Sa suprugom Mlađom još davno je osnovala fond za pomoć deci sa posebnim potrebama, a često svrati i u Dečje selo u Sremskoj Kamenici.
Rođena je 1918. godine u Starom Bečeju. Iz roditeljskog doma ponela je lepo vaspitanje, manire, ljubav prema knjizi, ali i naviku da se izražava u stihovima. U njenoj biografiji piše da je poliglota. Govori engleski, ruski, nemački, francuski i mađarski, pa ne čudi što uobičajenu konverzaciju ume da “prošara” i rečenicom na nekom od pomenutih jezika.
- Često me pitaju za tajnu dugovečnosti, ali valjan odgovor nemam. Uvek sam bila umerena u svemu. Trudila sam se da širim dobrotu, za zavist i sujetu nisam znala. Hodam, dišem, čitam, mislim. Malo li je u mojim godinama? Uz to, svaki dan ponešto zabeležim, a volim i da crtam. Gledam televiziju, slušam muziku, dan mi obavezno počinje gimnastikom. Bez vežbanja nema zdravlja.
(Glas Javnosti/Hello)