Društvene mreže preplavi poezija Desanke Maksimović, svake godine u vreme notornog Dana zaljubljenih, a u međuvremu zaboravimo da su generacije na ovim prostorima doživele prva udvaranja uz njene stihove.
Pesnikinja Desanka Maksimović rođena u Rabrovici kod Valjeva, 16. maj 1898. umrla je na današnji dan pre 28 godina, svojoj 95. godini.
Bila je profesorka književnostii i članica Srpske akademije nauka i umetnosti, visprena, empatična uspela je da emocije pretoči na papir. Imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi.,a o njoj su ostale broje anegdote.
Čak ni Miki Antiću nije bilo lako pored Desanke da bude pesnik.
-Nikada u životu nisam napisao prvu pesmu, već drugu. Prvu sam prepisao od Desanke Maksimović, priznao je čuveni Mika.
-Tada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole u jednom selu koje je bilo jako daleko, pomalo bez knjiga i svezaka, a sa pisaljkama smo pisali na tablicama. Ja sam se dokopao te Desankine knjige koja mi se strahovito svidela i odabrao jednu lepu pesmu, prepisao sam je i proglasio za svoju. Selo je selo i vrlo brzo se pročulo kako sam napisao jednu divnu pesmu. Svi su klimali glavama i govorili kako ću jednog dana biti veliki pesnik. Drugu pesmu posle nisam smeo da prepišem da me ne uhvate, a bojao sam se i da je sam napišem jer sam znao da će biti lošija. Tako sam od slave živeo ceo taj treći razred, glasi Antićevo priznanje.
-Na kraju školske godine dečacima i devojčicama koji su odlični đaci daju se knjige na poklon. I ja sam dobio knjigu, mada nisam bio sasvim dobar đak i stalno sam nešto zamuckivao, a zamuckujem i danas. I onda kada treba nešto da kažem, dok to izgovorim, oni mi kažu da sednem i daju mi neku srednju ocenu. Za razliku od drugih koje su bile otvorene, moja je knjiga bila zapakovana u finu hartiju. Kada sam je otvorio, video sam da je to ista ona knjiga Desanke Maksimović. Moj učitelj mi je tako na jedan fin i perfidan način dao do znanja da sam nešto ukrao. Velika je sreća što je on to tada uradio, da nije, možda bih krao celoga života i onda verovatno nikada ne bih imao zadovoljstvo da nešto sam napravim. A najveće je zadovoljstvo kad čovek nešto sam stvori- objasnio je Miroslav Mika Antić.
U Pančevu je, tada već gimnazijalac Miroslav Mika Antić prvi put u životu video jednog pravog, istinskog pisca – Desanku Maksimović… Prisećao se tih dana:
-Bio sam dete i gledao sam je izdaleka, jer su tada mogli da joj se približe samo oni genijalni, odabrani đaci, od kojih niko nije postao pesnik. Na moju sreću, kasnije sam u sasvim drugim okolnostima sretao Desanku.
Neposredno pred smrt Miroslav Mika Antić je napravio izbor pesama Desanke Maksimović i napisao par anegdota iz druženja sa velikom pesnikinjom.
Poetesa je zadužila je čak i Matiju Bećkovića. Bećković je često kritikovao vlast, pa bi ga i hapsili. Desanka bi mu tada prilazila i govorila:
-Matija, sine, šta hoćeš da kažeš, kaži meni. Ja ću posle njima, ne smeju oni meni ništa, pričao je prof. dr Slobodan Ž. Marković, istoričar književnosti.
Desankina izjava o tome kako se nosi sa životnim problemima ostala je upamćena:
-Malo protugujem, malo otplačem, a onda se vratim. Znate kako, tu svoju psihu zamišljam kao okruglu loptu – dok traje pritisak, ja patim – kad pritiska nestane, ja se vratim, oprostim, poverujem, ponadam se. Tako nekako! A tuga ostane, ali ona neka romantičarska tuga, ostalo je zabeleženo u intervjuu 1981. godine, a pitanje je postavio Ivan Hetrih.
Jednom prilikom su se susrele naša pesnikinja Desanka Maksimović i poznata švedska književnica Astrid Lindgren, autorka “Pipi Duge Čarape”. Anegdotu o tom susretu ispričala je sama Astrid Lindgren:
-Gospođa Desanka Maksimović je sigurno veoma dobar pisac, žao mi je što nisam pročitala nijedan njen stih. E, kako smo se samo lepo ’ispričale’. Ona je sedela s moje leve strane, a ja slabo čujem na levo uvo. Sve vreme mi je govorila nešto na francuskom, a ja od svih jezika najmanje znam francuski, pa sam joj sve vreme odgovarala na nemačkom.”
Inače kada je Desanka Maksimović išla u posetu Kanadi, rekli su joj: "Ideš u zemlju, gde sva ta tvoja prćija ruskog, bugarskog, francuskog, španskog i slabog nemačkog ništa ne vredi, jer ne znaš engleski!" Desanka im je odgovorila: "Znam da kažem I love you! - i to je dosta!"
View this post on Instagram
Za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu branila je narod i otvoreno se suprotstavaljala vlastima. Zato su je otpustili iz gimnazije u kojoj je predavala i oterali je u privremenu penziju. Tada je pravila krpene lutkice, šila kecelje, uređivala baštu i njoj je sve to bilo normalno, rekla je Radmila Milakara Petrović, pesnikinjina sestričina.
Desanka Makismović videla je i sopstveni spomenik.
Bila je omiljena u srpskom narodu, toliko da je za života dobila spomenik, i to u Valjevu, u kojem je proglašena i za počasnu građanku. Spomenik je otkrio Matija Bećković, a kada su pesnikinju na toj svečanosti pitali kako se oseća, rekla je: „Skamenila sam se“. Ubedili su je da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom.
View this post on Instagram
Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.
Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.
Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna, zaključili su književni kritičari. Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“,objavljenu tek posle rata.
(Glas javnosti)