DVA VEKA DOSTOJEVSKOG: Reči Meše Selimovića govore sve! On roni u dubinu gde svako drugi gubi dah

"U četvrtom razredu gimnazije pročitao sam Dostojevskog, ,,Bijedne ljude, a onda i ostale romane iz izdanja sabranih djela predratne ,,Narodne prosvete iz Beograda. Zaprepastila me ta čudesna literatura koja mi je otkrila neslućeni i nepoznati svijet tajni ljudske duše, toliko isprepleten i toliko čaroban, da sam ostao zabezeknut. Poslije sam se Dostojevskom vraćao neprestano, pa i danas ga čitam s interesom, uvijek nalazeći nešto do tada neotkriveno, neprestano oduševljen tim čarobnjakom koji je otkrio sve tajne književničkog zanata. Bio sam uvjeren, a i sada sam, da je to više nego literatura, nanovo oblikovani život. U romanima Dostojevskog je duboko saznanje i drsko otplitanje tajne čovjekove zapletene misli, slutnja nečega što živi i buja pod debelom korom skrivene ljudske psihe, otkrivanje metapsihologije, tajanstva što leži iza psihologije, koja je i sama tajna. Dostojevski mi je otkrio fascinantni svijet nagona, tako presudan za našu duševnu aktivnost. Odbolovao sam tada jednog pisca, bio sam premlad za njegovu složenost, za njegovu demoničnost, za zaprepašćujuću sposobnost mnjenja do vrtoglavih dubina duše gdje se gubi dah i mogućnost učestvovanja. Ostao sam mu vjerni poklonik: osvojio me, opčinio, zarobio za ceo život.

Pa ipak, ne mogu reći da je Dostojevski presudno i bitno uticao na mene. Literatura kakvu je on pisao bila je možda moja daleka, možda i nesvjesna težnja, ali je nikad nisam ni pokušao ostvariti. Zašto? Zato što je to nemoguće. Dostojevski se ne može slijediti. Dokaz su pisci koji su to pokušavali bez ikakva uspjeha. Dostojevski roni u dubinu gdje svako drugi gubi dah, prodire u tajnovito, traga za neispitanim prostorima ljudske psihe, a to se ne može naučiti.