Glas Javnosti

Dan kada nas je zauvek napustio ZORAN RADMILOVIĆ, GLUMČINA i jedan od najboljih i najvoljenijih srpskih komičara (FOTO+VIDEO)

Kultura
Autor: Glas javnosti

Ja sam dobar čovek. Čak i kad nekog oteram u p....materinu. pitam se da li je dobro i bezbedno stigao...

Zoran Radmilović, jedan od najboljih i najvoljenijih srpskih glumaca, kao i jedan od najvećih komičara sa ovih naših prostora preminuo je na današnji dan 21. jula 1985.

Bio je bio rekorder po broju otkazanih predstava. Jednom prilikom nije želeo da izađe na scenu jer mu je odbijen zahtev za dodelu stana. O glumcu se pričalo da je mnogo pio, ali njegova ćerka je rekla da to nije istina. Istakla je da je on bio intelektualac koji je stalno učio i da nimalo nije ličio na Radovana III koga je fenomenalno odglumio. Pored toga, pisao je pesme koje nikome nije pokazivao.

Pored antologijskih uloga u nezaborav su upisane i njegove misli poput: 

„A, ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom "ostale strukture". Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči!"

Rođen je 11. maja 1933. godine u Zaječaru. Zoranov otac Momčilo je bio sudija, a majka Ljubica domaćica. Imao je i mlađu sestru Miru. Njegov deda Rihard Lang je bio Nemac koji je u Srbiju došao da gradi železnicu. Tada se zaljubio u Stevku, prešao u pravoslavlje i uzeo ime Radmilo. Kada je Zoran krenuo u osnovnu školu, počeo je Drugi svetski rat i njegov otac je odveden u zarobljeništvo. Zato je osećao veliku odgovornost prema majci i sestri. Kada se otac vratio, Zoran se malo opustio. Počeo je da svira gitaru, bavio se sportom i više je izlazio sa društvom.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Rok Pokret (@rokpokret.rs)

Završio je gimnaziju i bio je član dramske sekcije koju je vodio Milan Srdoč. Kada se preselio u Beograd, nastavio je da se bavi glumom. Igrao je kod prve srpske pozorišne i filmske režiserke Soje Jovanović u KUD „Ivo Lola Ribar“. Pošto je želeo da udovolji ocu, upisao je Pravni fakultet.

Nakon dve godine je prešao na Arhitektonski fakultet koji je takođe napustio. Započeo je studije engleskog jezika na Filološkom fakultetu, ali je i od njih odustao i upisao je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. U međuvremenu je služio vojsku, a diplomirao je 1963. godine u klasi profesora Mate Miloševića. 1966. godine Zoran se oženio glumicom Dinom Rutić. 1974. godine su dobili ćerku Anu.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Glas javnosti (@glasjavnosti)

Ona je diplomirala glumu, ali je radila kao novinarka. Napisala je dve knjige: "Zalažem se za laž" u kojoj se nalaze priče, pesme i dnevnici koje je glumac vodio i "Kad je svet imao brkove" u kojoj je sačuvala svoje najlepše uspomene na oca.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Filmske lokacije (@filmske_lokacije)

Na osnovu prve knjige je snimljen film koji je posvećen Zoranu Radmiloviću. Ana je preminula 7. februara 2017. godine. 12. jula 1985. godine, glumac je hospitalizovan. Imao je problema sa digestivnim traktom i jake bolove koje je duže vreme trpeo. Nije želeo da prima hemoterapiju i 21. jula je preminuo od raka debelog creva. Kremiran je i njegova urna se nalazi u Aleji zaslužnih građana na Novom Groblju u Beogradu. Zoranova supruga se povukla iz javnosti. 1993. godine je bila u teškoj ekonomskoj situaciji zbog čega je morala da proda mnoge dragocenosti poput glumčeve nagrade "Dobričin prsten". Demantovala je spekulacije da je njena ćerka imala sidu i rekla je da neće objaviti njenu poslednju knjigu čiji je naziv „Glumica“.

Karijera Pozorište Od 1962. do 1968. godine Zoran je bio član Beogradskog dramskog pozorišta. 1968. godine je postao stalni član Ateljea 212 i u njemu je nastupao do smrti. 1964. godine mu je dodeljena glavna uloga u pozorišnoj predstavi „Kralj Ibi“ koja se smatra njegovom "ulogom života". Tada je do izražaja došla Zoranova glumačka nadarenost i smisao za komiku. Igrao ju je do 1978. godine. Sedamdesetih godina je organizovao akciju „Sela u pohode“ u okviru koje je sa glumcima išao po zabačenim selima u kojima su igrali predstave. Komad "Radovan III" je odigrao 299 puta. Ova uloga mu je donela titulu Kralja humora i improvizacije.

Kritika ju je u početku negativno ocenila, ali vremenom je postala kultna. Posle glumčeve smrti, nekoliko puta je izvedena sa Vojom Brajovićem u glavnoj ulozi, ali nije naišla na dobar prijem publike. Na VHS-u i DVD-u je snimljena u Zoranovom izvođenju i prodata je u velikom broju primeraka. Zoran je glumio i u drugim pozorišnim predstavama, a neke od njih su: „Višnjik“, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“, „Oj, Srbijo, nigde lada nema“, „Diplomci“, itd. Odigrao je neke od najzapaženijih pozorišnih uloga - Radovan III ili Kralj Ibi, i neke od najupačetljivijih likova u istoriji naše kinematografije, u filmovima ili TV serijama - “Maratonci trče počasni krug”, “Više od igre”, “Priče iz fabrike”, “Priče iz radionice”, “Priče iz Nepričave”, “Paviljon 6”, “Majstori, majstori”, “Srećna porodica” i mnoge druge...

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Filmske lokacije (@filmske_lokacije)

Dramaturg Dušan Kovačević je u jednom intervjuu otkrio da je najveću tremu imao kada je Zoran čitao njegov scenario. Rekao je da je ulogu Radovana III pisao za njega. Postali su veoma dobri prijatelji, a najviše vremena su provodili u "Srpskoj kafani".

Glumac Milan Caci Mihailović posvetio mu je knjigu "Uspomenar 4 – Čarobnjak Radmilović".

- Moj prvi susret sa Zoranom Radmilovićem dogodio se davno, još 1962. na Crvenom krstu, kada sam kao klinac od 13 godina sa mlađim bratom Ekom skupljao autograme glumaca, koje i danas čuvam. Među njima je i autogram Zorana Radmilovića, tada dvadesetdevetogodišnjaka koji je u pozorištu spremao ulogu Vojnika u „Andori“ Maksa Friša, u režiji Soje Jovanović. Ali, naš značajan susret desio se kroz desetak godina kada sam uskočio u predstavu „Kralj Ibi“, u režiji Ljubomira Draškića, u ulogu poljskog kralja Venceslasa. Bio sam mlad glumac, mladi član tog čuvenog Ateljea 212, čijoj je slavi, u ogromnoj meri, doprineo baš on – Radmilović, igrajući Taticu Ibija. Igrajući u toj predstavi ili, kako bi Zoran rekao, igrajući se, pomerio je u pozorištu sve do neslućenih razmera. Svi su sledili tu i takvu igru i to je bila revolucija u teatru, a za mene, tek diplomiranog glumca, pravo doškolovavanje kod jedinstvenog učitelja. Kasnije, igrajući sa Zoranom u više predstava, družeći se svakodnevno na probama, putovanjima, snimanjima, u bifeu, ostalo je bezbroj nezaboravnih doživljaja koje sam, srećom, zabeležio i tako otrgao od zaborava. Sada su te istinite priče u mojim uspomenarima, a one vezane baš za Zorana, sabrane su u knjizi.

U Beogradu i Novom Sadu u martu 2021. snimljen je dokumentarni filmi „Glumčina“ posvećn Zoranu Radmiloviću, a u režiji Milana Cacija Mihajlovića.

Za života je prošao kroz razne anegdote i pustolovine, a o jednoj se posebno pričalo godinama nakon njegove smrti. U toku izvođenja jedne od predstava "Radovan Treći", Zoran je kada je ugledao dve žene da ustaju u toku predstave sa scene povikao:

"Gde ćete vas dve, mamu vam j***m?! Je l'? Na pi**nje?"

- Nas na sceni sramota, ali Zoran nastavlja. Ove žene propadaju u beton, samo gledaju živu glavu da izvuku. Pobegoše one i mi zaboravismo ceo događaj. Posle sat i po završila se predstava, mi ušli u garderobu. Samo što smo seli, neko kuca na vrata. Ulazi tada prvi čovek vojske Jugoslavije admiral Branko Mamula, njegov pratilac pukovnik Radovan i njihove supruge - one dve dame iz sredine trećeg reda - ispričali su glumčevi savremenici.

(Glas javnosti)

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR