Ubistvo Benazir Buto (54) - koja bi, bez sumnje, treći put postala premijer Pakistana - nije samo produžilo crnu nisku "naj"nasilja pod Himalajima, već i oživelo sećanja na ubistva poznatih javnih ličnosti, najviših političara, i to listom u svim državama ovog, po mnogo čemu najjedinstvenijeg planetarnog podneblja.
Da, čak, zanemarimo ministre i državne sekretare, ili prvake ekonomskih, kulturnih, religioznih i drugih sličnih i potpuno različitih oblasti, na površinu ovlašnog pregleda hronike smrti poslednjih pedeset godina, ostaće sve sami drutšveni i državni vrhovi. Lideri bez premca i u svetskim relacijama. Neki i nedostižni, kakav je bio Mahatma Gandi. Padali su i značajni i izuzetno popularni predsednici država, popularnih i izvan Azijskog kontintenta. Ubijani su premijeri, uvaženi na svim meridijanima.
Da bi se potpunije shvatila koncentracija ljudske i političke vrednosti ubijenih veličina, dovoljno je podsetiti samo na jednog velikana najvećeg među najvećima, po ocenama mnogih autoritativnih domaćih i svetskih posmatrača, najvećeg i najumnijeg vođe savremenog doba - Mahatme Gandija. Inspirator najveće antikolonijalne revolucije, pobednik nasilja nenasiljem, čovek božanskih osobina, čovek kojeg su indijski sledbenici istinski doživljavali kao živog Boga; "velika duša" (Mahatma), ubijen je 1948. godine, na način sačinjen od brojnih "naj".
Jezička izdvajanja i isticanja ubedljivo pristaju i "ocu nacije" Šri Lanke, Solomonu Bandaranaike, ubijenom 1959. godine. U tom redu je i prvi predsednik Bangladeša, Mudžibur Rahman, ustreljen u vojnom puču 1975. godine. Zar u tom vrhu odabranih nije i najpopularniji premijer, "majka Indije" Indira Gandi, izrešetana 1984...
Žrtava atentata kojim leče ekstremne "naj" oznake ima još pod Himalajima, ali "nižeg" nivoa - premijera, predsednika i kraljevskih glava: ubijeni su tako premijer Šri Lanke Ranasinga Premadasa, 1993. godine, predsednik Bangladeša Zijaur Rahman, 1981, Indirin naslednik, njen stariji sin Rađiv Gandi, 1991...U masakru desetočlane kraljevske porodice stradao je i nepalski suveren Birendra, i to od sinvoljeve ruke, 2001.
Selili su se na nebo i drugi zvaničnici, ako ne direktno od atentatora, svakako i bez sumnje, u okolnostima koje su podsećale ili ličile na nasilne metode, nameštene i režirane, makar sumnjive. Otišli su, tako, indijska politička zvezda, mlađi Indirin sin Sanđaj Gandi, u nesreći sportskog aviona, zatim u padu ličnog aviona stradao je pakistanski predsednik, general Zija ul Hak, koji je bio nepopularan, najviše zbog odgovornosti koju mu pripisuju za osudu i vešanje najpopularnijeg, više u svetu nego u zemlji, pakistanskog premijera Zulfikar Ali Buta, čiju su ćerku i političku naslednicu, Benazir Buto, zaustavili atentatori. Pre toga su ubijena oba njena brata, čime se crni krug porodice Buto dirljivo zatvorio.
Ugledni novinar Radisav Rade Brajović, bivši glavni i odgovorni urednik, tada "svemoćnih Večernjih novosti", moj dugogodišnji prijatelj i moj urednik, kasnije u Svedoku i moj saradnik, dugo godina bio je specijalni i stalni dopisnik "Večernjih novosti" i "Borbe" sa Indijskog podkontinenta, i koji je više puta objavljivao intervjue i sretao se sa nekim od pomenutih ličnosti i članovima njihovih porodica, pa i Benazir Buto, i tada i sada bio je i jeste okupiran kapitalnim pitanjem:
Zašto su u atentatima stradali toliki zaslužni lideri, i to s razlogom izuzetno popularni, neki čak identifikovani sa bogovima?
Jedinstvenog odgovora, naravno, ne može biti, nema ga, jednostavno, ne postoji šema ili okvir u koji odgovor može da stane. Jer, nema sveobuhvatnih univerzalnih merila kojima mogu da se objasne sve "naj" protivrečnosti života pod Himalajima. Jasno je i očigledno da - samo ubistva diktira život.
Ali, zašto?
Zašto smrt u ime života?
I to, toliko lako, kao u nekoj rulet igri...
Neuhvatljivi u životu, izmiču i u smrti. "Naj" su i u jednom i u drugom. U svemu. Možda i zato što se u njima, čak i nepismenim, nataložilo iskustvo najstarije civilizacije koja je nastala na ovom terenu. Da li baš zato? Sumnja je jasnija od mnogih odgovora.
Pod najvišim svetskim vrhom, južno od Himalaja - da krenemo od Indije, a u njenoj senci su svi, bliski i suprotstavljeni - egzistiraju sve poznate protivurečnosti i svi istorisjki oblici života i postojanja, sličnosti i još veće razlike, evolucija i blokada, progres i dekadencija, praoblici ljudi i pre pojave homosapiensa....
Tamo istovremeno egzistiraju i oblici budućnosti koja nije počela čak ni u najrazvijenijem svetu. Tu gde živi dve trećine stanovnika planete (s Kinom, naravno), žive i sve rase, jedni s drugima, sve religije, svi društveni oblici od prvobitne zajednice i plemenskih organiazcija, preko robovlasni{tva i feudalizma, do kraljevina i socijalističkog ustrojstva raznih modela (prosovjetskih i prokineskih), kapitalizma, i modernog liberalizma, i pune i prave "najšire demokratije na svetu", kako je Indijci zvanično nazivaju. Tu gde je pronađen barut i mnogi drugi izumi, napisana prva knjiga, vede, još pre sedam vekova pre nove ere, izgrađeni najveći oblici materijalne i duhovne kulture, neponovljivi spomenici i jedinstvena umetnička dela, i danas ima najviše - nepismenih, i najviše siromašnih, ali i najveši naučni tim na svetu, svetski softverski vrh...Tamo se još ponegde ore ralicom, ali odatle poleću i interkontinentalne rakete i sklapaju nuklearne glave, obuzdana je nuklearna tehnologija. Tamo je najveća svetska filmska produkcija...
I tako dalje, i tako slično - do usijanja, do neverovanja, a sve je na dohvatu ruke, sve se vidi "golim okom", sve složenosti su jednostavne, jer su neskrivene, pod lupom su. Vidite i sve poznate klase, od robova i bezzemljaša, do radnika i seljaka, i bogataša, zemjoposednika i industrijalaca sa višemilijarderskim kontima i posedima, kapacitetima do neograničenih razmera, ali i božanstva koja mase pripisuju nekim ljudima.
Ne paralelno, već izmešano i prepleteno, uz klase ovog tipa, postaju i egzistiraju davne i neuništive kaste, od "nedodirljivih" i "nevidljivih" do bramanskih božanstava, i sve to ne samo da postoji, već živi zajedno, kotrlja se, opstaje i ostaje, međusobno se toleriše, iako potpuno različiti i suprotni, jer hoće da opstanu pod svojim delom neba.
Život je takav kakav je dat, napregnut i naizgled nesnošljiv, ali vekovi se nižu, vreme se ne zaustavlja, a teškoće i tegobe života olakšava - verovanje u nastavak života posle smrti, zagrobni život, ili novi život na onom svetu.
Ako si tolerantan i suzdržan, trpeljiv i strpljiv - na ovom, biće ti utoliko bolje i lakše na onom svetu. Ako je tu, u toj formuli tajna opstanka, mira i tolerancije ogromne većine verujućih ljudi ispod Himalaja, onda je zaista - najveši duhovni produkt sveta, svih svetova i vremena, upravo verovanje u nastavak života.
Religija, kao ambijent i inspiracija, samo je ovim ljudskim verovanjem - da ne pominjemo druge osobine - opravdala svoj smisao i svoju vrednost i svemoć. Ne samo pod Himalajima, ali tamo na poseban, pragmatičniji način nego drugde.
Važnije je samo verovanje od čoveka dok živi. Život posle života. Ideja ostaje i kad čovek ode. Ostaje njegov trag, njegova poruka, nauk...
Ovozemaljski život, naravno, onako kako ga većina živi, nije dragoceno vredan i zaštićen kao u drugim delovima sveta. Pucaju spone češće nego kod drugih - brže se i umire i lakše se ubija, ali lakše se i podnosi i zlodelo i nasilje. Primiena sile je re|a nego drugde, ali možda zato i žešća, bez ograničenja, biranja i uzdržavanja. Kad se ubija padaju i najveće glave, najdragocenije ličnosti, najzaslužniji lideri, pa i živi bogovi. Vođe nacije se, zato, gotovo i ne skrivaju, izlaze u (svoj) narod, dodiruju ih podanici, žale im se i pitaju ih o najličnijim problemima, ljube im noge i klanjaju se sklopljenim rukama...
A oni koji ubijaju druge ubijaju i sebe - misle da ne umiru! Nastavljaju još glavni, novi, puniji život, određen zaslugama za dobro delo - čak i ubistvo protivnika! Za ubistvo se nagrađuju, veruju ubice, i kad sebe i druge raznesu eksplozivom!
Teško se živi, ali se lakše umire i ubija. Mahatma Gandi, koji je dižući veliku antikolonijalnu revoluciju prepešačio uzduž i popreko Indiju praćen milionima sledbenika, bogatih ali najviše siromašnih, nije pomišljao da se skriva ili štiti svoju bezbednost. Tako je, kad je uveliko počela indijska nezavisnost, koja je bila pre svega njegova pobeda, izišao iz delhijske rezidencije u masu ljudi, bos, u čapalkama, obavijen parčetom belog platna, da sasluša svoje sledbenike.
Pucao je tada u njega jedan fanati~ni hinduista, dakle pripadnik njegove religije, nezadovoljan što je ozakonio sekularizam, jednakost religija, pa i islam i hinduizam.
Ubio ga.
Ali, Mahatma Gandi kao da se tada ponovo rodio. Jer, sve njegove ideje tada su dodatno ojačale težnje ljudi za nenasiljem doživele su čak novo otelotvorenje, iako je sam ubijen, a Gandi, "velika duša", prerastao je u primer za sva vremena, za indijske mase postao više od Boga. Njegov spomenik na obalama svete reke Džamune, neprestano danju i noću, u svim godišnjim dobima, posećuju sve klase, kaste, religije, ljudi iz svih krajeva zemlje i sveta, pobornici nenasilja, mira, skromnosti. Gandijeva životna poruka prerasta vrhove Himalaja. Ostaje večni primer i u Africi, gde je 21 godinu, u Južnoj Africi, sejao seme suprotstavljanja nejednakosti ljudi i nasilju, da bi, kad se vratio u Indiju, nenasiljem pobedio britansku imperiju. Dokazao je da je njegovo nenasilje jače od najjače sile - zato je njegova poruka i aktuelna i večna.
Pobeda i posle smrti bila je toliko uverljiva i delotvorno nesporna, da je pomirila članove porodice ubice i ubijenog - u kuću Gandijevog sina, motivisan idejom nenasilja, stigao je s porodicom ubičin brat. Ima li veličanstvenijeg dokaza o trijumfu nenasilja.
(Glas javnosti)