NIKOLA MALOVIĆ: O DUHU, LEPOTI I TAJNAMA BOKE KOTORSKE (VIDEO)

Razgovor sa piscem koji pokriva rubne prostore srpske književnosti. One bokokotorske, obalne i mediteranske. One koji nedostaju...

Bokelji nisu Crnogorci

Naš sagovornik Nikola Malović, književnik, izdavač, knjižar je, ne računamo li klasike poput Sima Matavulja koji je predavao italijanski jezik u Srpskoj pomorskoj školi u Herceg Novom – najnagrađivaniji srpski obalni pisac, imalac 10 nagrada, autor je dva romana, nekoliko zbirki priča, novela u dramskoj formi, eseja, biografija, fotomonografija... Obnovitelj je najstarijeg regionalnog klasičnog knjižarstva (Jovo Sekulović, Herceg Novi, 1898), izdavač je, i urednik edicije „Bokeljologija“ knjižarske i izdavačke kuće Knjižara So. Jedanaesta je generacija onih koji su u Boku Kotorsku došli 1694. g, nedugo posle oslobađanja Boke od Turaka.

Koliko dugo ste vi, zapravo, pisac?

-Zaboravio sam da proslavim 20 godina spisateljske karijere, a sada već brojim dvadeset drugu! Otprilike je baš toliko potrebno: 20 godina da se napravi jedna pristojna karijera. Za petinu vijeka dogode se piscu prve ozbiljne nagrade, dogode se susreti sa čitaocima koji su vaš roman pročitali po fascinantnih 10 puta, dogode se trenuci kada plačete dok završavate neki tekst, kao onomad kad sam zatvarao priču o bokeškoj Penelopi, Jacinti Miović Kunić (19. v), koja je 25 godina čekala muža da joj se vrati sa mora, u Perastu, radeći na goblenu što ga je završila vlastitom sijedom kosom. Muža pomorca nije dočekala, a oslijepila je na kraju. Iza nje je ostao unikatni goblen koji predstavlja kopija ostrvske ikone Gospe od Škrpjela, sa 700 uboda po kvadratnom centimetru, pri čemu je Vilerov goblen u odnosu na Peraški goblen dječja igra.

Da li je Boka Kotorska zaliv srpskih ili hrvatskih svetaca?

-Klizav je to teren, pa će i moj odgovor biti u skladu s mirom u zalivskoj kući. Ono što jeste istorijski izvijesno jeste da je prije tačno 800 godina Sveti Sava lično u Boki, na ostrvu Sv. Arhangela Mihaila, osnovao Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske, sa sjedištem na Cetinju. Ustrojstvo pravoslavne duhovnosti današnje Crne Gore počelo je u Boki. Kao i mnogo toga, civilizacijskog još: prva apoteka, prva škola, prva gimnazija, prva pomorska saobraćajna linija, prva poštanska marka, prvi javni prevoz, prvi oblik organizovane privrede...

Opisujući Boku Kotorsku, Simo Matavulj kaže: „Jedan rukav Jadranskoga mora prodro je kroz brda i vijuga se kao latinsko S, u dužinu 29 kilometara... Taj se zaton zove: Boka Kotorska, ili prosto Boka. Svega je u Boci: 5 gradova, 121 selo sa 8030 kuća. Urođenika se broji na 35000, a od njih polovina muških žive izvan zavičaja. Po veri tri četvrtine su pravoslavni, a po narodnosti svi su Srbi.“U trenutku kada ruska flota ulazi u Zaliv (1806-1807), pobijedivši uz našu pomoć Francuze, Bokelji oba zakona dočekuju Ruse sa oduševljenjem, o čemu postoji more podataka.

Vaš najnoviji roman,,Galeb koji se smeje,, u izvesnom smislu pomerio je u književnosti uslovno rečeno zacrtane granice. Naime, knjiga je naišla na jednaku pažnju dece, mladih kao i čitalaca svih generacija. U čemu je tajna?

- „Galeb koji se smeje – roman ze decu i odrasle“, s ekavskim naslovom, napisan u potpunosti na srpskoj ijekavici, što u ovom književno-istorijskom trenutku ima smisla. Glavni junak je galeb Simon, najveća mediteranska ptica, Larus cachinnans, koji živi na Mamuli, pustom ostrvu na ulazu u Zaliv, odakle će njega i sve njegove otjerati mašine Agencije za razvoj da bi na ostrvu koje je nekad bilo koncentracioni logor, u kome su tamnovala djeca, postao luksuzni hotel, mjesto za odabrane. Dogodila se ljubavna priča sa galebicom Anom, koja je iz Kotora, čiji preci pamte Nemanjiće. I još mnogo toga se zbilo u ovoj angažovanoj bajci u kojoj se kao pisac koji u svakom svom romanu pominje galebove – pojavljuje i pisac Nikola Malović na pragu hercegnovske Knjižare So, to jest, moja malenkost!

Mnogi vas pitaju: da li ćete uvek tematski ostati u Boki Kotorskoj?

-Uporno odgovaram da ne znam što bi srpska književvnost dobila time ako bih se ja tematski dislocirao, premda, što vrijeme više prolazi, sve je logičnija moja transformacija u autora koji na more gleda možda iz nekog kontinentalnog rakursa, ili ga pak tek pominje – budući da nema bića na Planeti koje nema more u umu. Nemojmo se zavaravati: nema mnogo romana koji na maestralan način tretiraju more. Čikam čitaoca da kao iz puške nabroji 10 naslova sa morskom ili pomorskom tematikom: 20.000 milja pod morem, Robinson Kruso, Starac i more, Mobi dik...?

Kao retko koji roman u savremenoj srpskoj književnosti, vaš roman „Jedro nade“ je preveden na ruski i na engleski?

-Roman „Jedro nade“ objavljen je na tri jezika, u maestralnim prevodima Ane Rostokine na ruski, i Eli Gilić na engleski. Moje obalno knjižarsko iskustvo potpisuje fenomen po kome svaki Zapadnjak, posebno Englez, na pomen naslova „Sail of Hope“, kupuje roman čim čuje da govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijeg modnog dezena na svijetu, a to je mornarska majica.

Imate spomen-pločicu ispred sobe br. 308. u beogradskom hotelu „Kasina“ na Terazijama. Na toj pločici koja je vremenom postala kuriozitetan ne samo književni nego i turistički artefakt, piše: „U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske.“ Kako vas Crna Gora vaga kao srpskog pisca iz Boke danas?

-Crna me Gora ignoriše. Simbolično kaže li se, i zbog toga što na spomen-pločici ne piše da sam nagrađivani pisac iz Crne Gore, nego iz Boke Kotorske. Mi Crnogorci nismo, nego Bokelji. Godine 1813, Crna Gora se u kapetanskom mjestu Dobrota, sa jednakim brojem brdskih i obalnih predstavnika, sa mitropolitom Petrom Prvim Petrovićem Njegošem kao predsjedavajućim – ujedinila sa Bokom Kotorskom. Na ravnim osnovama imali smo državu sa Crnom Gorom. To valja znati, kao i to da smo se 1918. direktno ujedinili sa Srbijom, kao i to da smo sa pištoljem na čelu, personifikujem, 1945, silom, dakle nedemokratski, pripojeni Crnoj Gori. Ove godine, od amebah, slavimo 75 godina od života u savezu sa Crnom Gorom. Možda bi prirodnije i pravednije bilo da kao i 1813. danas budemo Crna Gora i Boka Kotorska?

Da li se zalažete za samostalnost i suverenost Boke Kotorske? Ili bar za kulturnu autonomiju unutar Crne Gore?

-Ne. Kulturnu autonomiju Boka Kotorska ima čak i kad je ne traži. Crnogorska djeca zinu kad vide Kotor. I ja zinem, svakiput kad rodnom gradu dođem na poklonjenje, jer je toliki kotorski kulturni magnetizam. Vita Kotoranin, Srbin rimokatolik, izgradio je u 14. vijeku sa svojom neimarskom ekipom svome kralju Stefanu Dečanskom Visoke Dečane – najveći spomenik srpskog srednjeg vijeka. U Kotoru je stolovao Stefan Nemanja. Kotor je bi glavna luka naše srednjovjekovne države. Ne zalažem se za samostalnost i suverenost Boke Kotorske jer bi takva zalivska država postala takođe feud, i pretvorila se, u morskom ogledalu, u današnju Crnu Goru. Postala bi nečije privatno vlasništvo, što ni jednom Bokelju nije od interesa. Mi želimo da u što većoj prirodnoj državi obdržavamo našu obalnu posebnost, i što se mene tiče, nastavićemo da kao Bokelji težimo tome do konca. U prethodnoj rečenici je udica.

Zalivski Hrvati su naoko lojalni savremenoj Crnoj Gori, zalivski Crnogorci su sasvim neutemeljeni u Zalivu, dočim zalivski Srbi imaju sva istorijska prava da se udruže sa kim god hoće.

Verujete li da ćete doživeti da živite u još jednoj državi?

-Nemam tu vrstu vjere, ali mislim da ću doživjeti. Samostalna i nezavisna Crna Gora je nezavisna samo formalno – na papiru, a u stvarnosti je tek slamka među vihorove. Kao i posestrima joj, obersilovana, Srbija.

Ceo razgovor pogledajte na kanalu Glasa javnosti:

(Glas javnosti)

SKINI APLIKACIJU