-Tek kad sam, početkom veka u Barseloni, odlučio da ću pisati prozu o Španskom građanskom ratu, u isti mah sam rešio i da ću pisati prozu o Jasenovcu. Prethodno sam o ustaškom konclogoru dugo prikupljao materijal zbog, bezmalo, nerazumljivosti same stvari, tolikih zverstava, ne znajući hoću li štagod činiti s građom. Španski građanski rat je kao jedva razumljivija tema činio okidač narativizovanja Jasenovca. Pravi prolazak kroz sav užas građe je usledio prilikom završavanja romana, gde sam bio prisiljen da uobličujući tekst za srazmerno kratko vreme prođem kroz sav materijal koji sam prikupljao i selektovao godinama odnosno decenijama. Bogami, rečeni utisci su potrajali i nakon predavanja romana uredniku proze u „Dereti“ Zoranu Bognaru, jer jedno vreme, gde god da vidim baraku, pričinilo bi mi se da sam u jasenovačkom podlogoru tri, blizu lančare i ženskog logora o kojem sam pretežno pisao što se Jasenovca tiče.
-Pa kao predrasude, a to je zanimljiva reč jer sama sebe definiše kao proces što prethodi rasuđivanju, drugim rečima kao ništavan sud, nekakvo mentalno uzbibavanje. E sad, moram kazati da je s obzirom na bavljenje Jasenovcem i na činjenicu da su u istim koricama obrađeni i taj koncentracioni logor i Srebrenica, reakcija u vidu predrasuda bilo mnogo manje nego što sam očekivao. A ako je tako, moram dodati da su, koliko sam mogao da ispratim, oni kojima je smetalo ovo drugo, pročitavši roman uglavnom reterirali i dali za pravo postupku primenjenom u „Ostacima sveta“.
-Zajednica bi trebalo da utiče na poboljšanje sistema vrednosti većim ulaganjem u kulturu, ali nisam siguran da zajednici odgovara izrazitija prosvećenost. Bilo bi najbolje kada bi svet manje ulagao u nuklearno naoružanje i opasne segmente veštačke inteligencije, ali nisam siguran da svetu, s obzirom na krajnje domete raznih lukrativnih pobuda, odgovara da bude bezbednije mesto. Dok se nešto u tome ne promeni, mada ne verujem da hoće, pojedinac bi trebalo da ne veruje mnogo ni zajednici ni svetu, i da ne beži od gorkih ali nažalost tačnih saznanja. Međutim, nisam siguran da većini ljudi ne odgovara samozavaravanje.
-Imao sam tu čast pa i sreću da upoznam osobe koje su mi o svojim izrazito teškim traumama govorile otmeno i dostojanstveno, čak i sa smislom za autoironijski ili groteskan detalj. Da bi došle do toga, one su najpre morale da sebi u najvećoj mogućoj meri osveste traumu, zatim da počnu da govore o njoj, kako bi dospele u priliku da bez obzira na proživljene strahote postignu otvorenost za novo prijateljstvo, ljubav... To su, otprilike, i stvari koje su ostale u dvadeset prvom veku pošto je svet oglodan u dvadesetom događajima o kakvima pišem u novom romanu. Drugim rečima, ostali su: humor, ironija, groteska, prijateljstvo, ljubav, otvorenost prema sebi i drugima, spremnost da se nastavi uprkos frustracijama i traumama... Gledao sam da roman oplemenim veličanstvenim duhom osoba o kakvima sam maločas govorio i nadam se da sam bar u nezanemarljivoj meri u tome i uspeo.
Ceo razgovor pogledajte na našem kanalu:
(Glas javnosti)
11 min