Dostupni podaci o količinama štetnih materija koje bi rudnik i druga planirana postrojenja koristili i proizvodili, i druge informacije, ukazuju, prema rečima dr Raičevića, na veliko zagađenje životne sredine koje bi zahtevalo ozbiljne i skupe mere zaštite od eventualnih akcidenata, vanrednih događaja, kao i tokom redovnog rada.
- Rio Tinto nije spreman da uloži onoliko novca koji bi bio neophodan da garantuje da taj rudnik radi tako da zagađenje životne sredine bude u skladu sa postojećim zakonskim propisima koje mi danas imamo. Ti propisi će u budućnosti biti strožiji nego što su danas, a kompanije planira da ostane ovde 65 godina. Mislim da će projekat izgradnje tog rudnika biti katastrofalan, jer Rio Tinto nije i neće predvideti one mere koje je neophodno da uradi da bi sprečio teške ekološke posledice, a naša država nije, neće i nema kapaciteta da proveri sve što treba, jer to isto ne radi ni u slučaju Bora, Smedereva, ni u slučaju naše elektroprivrede. To je problem – ističe dr Raičević.
Glavne donosioce odluka u našoj zemlji, naš državni vrh pogrešno informišu i crtaju im neku sliku koja nije bliska realnosti, kaže naš sagovornik. Studija procene uticaja projekta rudnika jadarita na životnu sredinu, kako ukazuje, nije nešto konačno, što treba bezuslovno prihvatiti, već bi trebalo da prođe proveru posebnog stručnog nezavisnog regulatornog tela kao svojevrsnog supervizora.
Koji su argumenti? Da li su građani koji se odlučno protive izgradnji rudnika u dolini Jadra u pravu? Zbog čega je važno učešće javnosti? Da li je javnost zaista uključena u čitav proces ili je to samo privid demokratskog odlučivanja? Kako se snaći u moru oprečnih informacija? Koliko je važna uloga Ministarstva za zaštitu životne sredine? Ima li naša država kapacitet da garantuje poštovanje zakona i propisa? Zbog čega je potrebno nezavisno regulatorno telo koje bi se bavilo pitanjima zaštite životne sredine? Mogu li se pomiriti interesi investitora i zaštite životne sredine?
(Glas javnosti)