Ljudi koji stalno zauzimaju centralno mesto u razgovorima i situacijama možda nisu tako iskreni kao što izgledaju. Umesto da aktivno slušaju i saosećaju, oni uglavnom čekaju priliku da skrenu pažnju na sebe. Stručnjaci ovo ponašanje povezuju sa narcizmom – u sopstvenim pričama oni su uvek heroji, žrtve ili autoriteti, ali retko zauzimaju sporednu ulogu.
Jedan od najsigurnijih pokazatelja nečije iskrenosti je doslednost između onoga što govore i onoga što rade. Ljudi koji često daju velika obećanja, ali ih retko drže, mogu koristiti lepu priču da stvore lažan utisak o sebi.
Stalna kritika drugih može biti način odvraćanja pažnje od sopstvenih nedostataka. Psiholozi objašnjavaju da je to jedan od odbrambenih mehanizama – umesto da priznaju svoje slabosti, ljudi koji se pretvaraju da su dobri fokusiraju se na tuđe greške kako bi se predstavili u boljem svetlu.
Mentalitet žrtve često podrazumeva uverenje da čovek nema kontrolu nad sopstvenim životom i da mu drugi stalno nepravedno čine. Iako svi prolazimo kroz teška vremena, ljudi koji se stalno predstavljaju kao žrtve mogu da iskoriste svoju "patnju“ da manipulišu i privlače simpatije.
Empatija je ključna osobina iskreno dobronamernih ljudi. Ali neki pojedinci mogu oponašati saosećanje, a da ga zapravo ne osećaju. Stručnjaci razlikuju kognitivnu empatiju – sposobnost da se racionalno razumeju tuđe emocije – od istinskog saosećanja. Ako reakcije neke osobe izgledaju mehaničke ili neautentične, njihova ljubaznost možda nije iskrena.
Glas javnosti /U01S