Prva narodna kuhinja (Tafel) otvorena je u Berlinu pre 30 godina. Siromašni tamo dobijaju namirnice koje bi se inače bacile. Ono što je počelo kao spontana ideja za pomoć ugroženima, preraslo je u politički faktor.
Narodne kuhinje po uzoru na američkeInspiracija je došla iz SAD. Pripadnica jednog berlinskog ženskog udruženja pročitala je članak o volonterima u Njujorku koji dele odbačenu hranu beskućnicima.
"Pomislila sam: u redu, to možemo i mi", seća se Sabine Vert za DW.
Ideja o osnivanju narodne kuhinje za ugrožene brzo se proširila. Danas ih ima 936 širom Nemačke. Veliki lanci supermarketa isporučuju ostatke svoje hrane koju ne mogu da prodaju jednom ili dva puta nedeljno, najčešće u večernjim satima. Na taj način se omogućava ljudima da dođu do svežih namirnica, jabuka, kobasica ili hleba.
Da bi to mogli, oni moraju da podnesu potvrdu o ugroženosti, na primer iz kancelarija za socijalno staranje.
U početku su narodne kuhinje bile pre svega namenjene beskućnicima, ali to se promenilo. Sada su one velika olakšica za sve koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Tu je mnogo samohranih roditelja, penzionera s malim primanjima i izbeglica. Jer, samo ako može malo da se uštedi na mesečnom budžetu za hranu, tek tada su mogući i neki drugi izdaci: recimo sveska za dete u školi ili poseta bioskopu.
Savezno udruženje narodnih kuhinja procenjuje da je prošle godine dva miliona ljudi u Nemačkoj koristilo tu mogućnost – znatno više, oko 50 odsto, nego prethodne godine.
Iako je Nemačka jedna od najbogatijih zemalja na svetu, 13,8 miliona ljudi bilo je u opasnosti od siromaštva ili direktno pogođeno siromaštvom u 2022. Po pravilu se u slučaju Nemačke govori o relativnom, a ne o apsolutnom siromaštvu, jer ljudi ne moraju da gladuju ili da se smrzavaju bez pomoći.
Ali siromaštvo u Nemačkoj ipak znači da se nema dovoljno, da ljudi ne mogu da učestvuju u normalnom društvenom životu. Ima dana kad nema ručka za decu, nema putovanja na odmor i mladima ne može da se obezbedi kvalitetno obrazovanje.
Narodne kuhinje su u početku bile viđene i kao mogućnost da se spasi bar deo hrane koja se inače bacala, a istovremeno i kao pomoć ljudima u nevolji. U međuvremenu su one postale neka vrsta ogledala društva - pokazatelj da i u Nemačkoj postoji siromaštvo.
Otkad postoje te kuhinje, one su na meti kritike. Da, one plakativno pokazuju siromaštvo i pomažu državi, isto kao i ugroženima. Ali ljudi koji se tu angažuju jasno daju do znanja: oni izričito ne žele da budu deo državnog socijalnog sistema.
Svi oni ističu da nije u redu da socijalne službe upućuju ljude na narodne kuhinje kada im oni kažu da im mjsečna primanja nisu dovoljna.
U Berlinu, prema riječima Sabine Vert, narodne kuhinje, kako bi ostale nezavisne, izričito ne prihvataju nikakvu finansijsku podršku države.
I ne može se proceniti kakva je njihova budućnost. Sabine Vert kaže: "Pa ja pre 30 godina nisam mogla ni da pomislim da ćemo mi danas biti tu gde smo sada".