Dugo nisam mogao da shvatim šta se događa u Belorusiji. Sa jedne strane, tipična cvetna revolucija po Soroševoj mustri. Sa druge strane nejasno izveštavanje situacije u ruskim medijima – ali sa jasnom kritikom na račun Aleksandra Lukašenka. Slučaj sa pohapšenim stranim plaćenicima u Minsku razobličio se kao specijalna operacija ukrajinske tajne službe (GRU).
Sada je cela situacija postala nešto jasnija. Moskva je nezadovoljna Lukašenkovim kolebanjima u odnosu na pitanje Krima, Ukrajine i po mnogim drugim tačkama. Lukašenko je nezadovoljan Moskvom zbog direktnog pritiska po neprijatnim pitanjima, kao i oligarsima-posrednicima sa kojima beloruski predsednik o tim neprijatnim pitanjima mora da pregovara. Međusobnih optužbi se nakupilo na obe strane.
Izbori i protesti, zatim i reakcija vlasti – ništa se tu epohalno ne događa. Za to vreme u Americi bukti pravi građanski rat istih igrača – BLM (Crni životi su važni), feministkinje i mnogobrojne Soroševe satnije, protiv diktatora Trampa. Svuda postoje nezadovoljni. No ozbiljni sponzori se iza nezadovoljnih pojavljuju tek u određenom političkom i geopolitičkom trenutku. U Belorusiji je Majdan podržan od strane globalista, ne od strane SAD, već baš od globalista, istih onih koji danas unutar same Amerike ruše Trampa.
Događaji u Belorusiji nemaju nikakve veze sa pitanjem da li je Lukašenko dobar ili loš. To je obojena revolucija u interesu jednopolarnog sveta u agoniji i liberalizma u kolapsu. Što će reći da iza protesta protiv Lukašenka stoji kristalno jasno zlo. Ne događa se narod, već – postmoderno društvo koje galopira u bezdan.
Ali čemu onda ovakva reakcija ruskog medijskog prostora? Nije lepo kada su u pitanju ozbiljne stvari postupati po principu: „dolijao je”, „bolje nije ni zaslužio”. Jedino logično objašnjenje reakcije ruskih medija na događaje u Belorusiji može biti sledeći misaoni niz:
Lukašenko je na putu da prepuni čašu (po nekim pitanjima je zaista već i prepunio), Zapad će ga žigosati i krenuće ozbiljno da mu kopa raku, te njemu neće ostati ništa drugo, do da se obrati Moskvi za vojnu pomoć.
Tim pre jer Litvanija i Poljska mogu pohitati ispred događaja i formirati direktnu vojnu pretnju Minsku.
U tom trenutku i mi uvodimo vojsku. U Ukrajinu nismo, ali u bratsku Belorusiju hoćemo.
Savršeno jasno razumem da ovo nije baš umna strategija i da nije ni posebno prefinjena. Ali ako ovo nije objašnjenje, drugog objašnjenja nema.
(Glas javnosti/Aleksandar Dugin)