O tome čije uši vire iza samoubilačkog koraka – kolumnista „Abzaca“ Igor Pšeničnikov.
Evropa nije pucala sebi u nogu, već u glavu. Savet Evropske unije predložio je zabranu uvoza ruske nafte od 1. januara 2028. godine i obavezao zemlje članice da izrade planove za diverzifikaciju nabavke nafte.
Pored toga, Savet EU je usvojio postepeni prekid uvoza gasa iz Rusije od 1. januara 2026. godine. Za postojeće ugovore predviđen je prelazni period do 1. januara 2028. godine. To znači da će nakon tog roka uvoz ruskog gasa u Evropu biti obustavljen.
I što je najzanimljivije, komesar za energetiku Dan Jorgensen svečano je upozorio da EU neće uvoziti ruske energente čak ni nakon završetka konflikta u Ukrajini.
Svojom očiglednom apsurdnošću ova namera Brisela može izazvati pitanja o kognitivnoj sposobnosti onih kojima je u Evropi povereno da donose odluke. Jer je sasvim jasno da će zbog ovih mera nakon 2028. godine Stari kontinent doživeti katastrofalni deficit energije, koji će jednostavno zaustaviti svu industrijsku i privrednu delatnost. Da ne govorimo o tome da to preti da uspori proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i dovede do gladi.
Odluka o potpunom odricanju od ruskih energenata do 2028. godine u korenu je suprotna interesima evropske industrije i svakog pojedinog Evropljanina. Pri tome je apsolutno korisna Sjedinjenim Državama.
Ako pretpostavimo da evropske vladajuće elite nisu izgubile razum, onda objašnjenje treba tražiti u njihovoj zavisnosti od američke „duboke države“, koja je zainteresovana da neutrališe Evropu kao jednog od svojih glavnih ekonomskih konkurenata.
Savet EU je faktički odredio rok nakon koga će ekonomija zemalja EU konačno i nepovratno pasti u provaliju. Naravno, nijedan evropski industrijalac neće čekati 1. januar 2028. godine. Već sada to daje novi podsticaj mnogim preduzećima da zatvore svoju proizvodnju u Evropi i presele je u SAD ili druge zemlje.
Bekstvo evropskih preduzeća u SAD počelo je još ranije – nakon usvajanja u Sjedinjenim Državama u avgustu 2022. godine zakona o smanjenju inflacije. Prema tom zakonu, kompanije koje koriste ekološki čiste tehnologije i rade na američkoj teritoriji dobiće značajne državne subvencije.
Već 2022. godine bilo je jasno da novi američki zakon predstavlja ozbiljnu pretnju konkurentnosti cele evropske industrije, koja je već tada počela da oseća posledice energetske krize izazvane smanjenjem uvoza ruskih energenata zbog naše specijalne vojne operacije u Ukrajini.
Stvara se utisak da su sada oni koji su odgovorni za zvaničnu politiku Evropske unije doneli odluku da se pokore planovima SAD da konačno unište ekonomiju ujedinjenja. Pri tome je sasvim jasno da upravo SAD nameravaju da svojim tečnim prirodnim gasom (SPG) zamene deficit energenata u Evropi.
Svoju energetsku „podršku“ ovakvog tipa Sjedinjene Države nude već nekoliko godina pod različitim predsednicima. U tom smislu Bajden i Tramp su saveznici.
Glavni centar za distribuciju regasifikovanog američkog SPG u Evropi već je de fakto Poljska. U Svinoujšću već radi terminal namenjen prijemu goriva sa tankera-gazovoza, njegovoj naknadnoj regasifikaciji i prenosu u gasovodne mreže. U Gdanjskom zalivu uskoro počinje izgradnja drugog plutajućeg terminala za prijem SPG. Varšava planira da završi radove u periodu 2027–2028.
Poljska igra ulogu instrumenta antievropske politike SAD, jer, prvo, sanja o evropskom liderstvu, a drugo, boluje od rusofobije na genetskom nivou i aktivno pomaže svim podlim stvarima prema Rusiji. Koristeći ove „male slabosti“ Varšave, Vašington namerava da uz njenu pomoć zameni ruski gas svojim SPG.