Ipak, to nije istina, već samo jedan od mnogih mitova vezanih za govor tela, koje je jedan od najpoznatijih svetskih stručnjaka za ljudsko ponašanje i bivši agent FBI raskrinkao.
Govor tela je oduvek privlačio pažnju javnosti i izazivao brojne mitove. Mnogi veruju da se iz pokreta, izraza lica ili držanja može otkriti da li neko laže, ali Džo Navaro, bivši agent FBI upozorava da je ljudsko ponašanje mnogo složenije. Od nepravilnog tumačenja poligrafa do fiktivnih "tipova ličnosti" po gestovima, većina popularnih tvrdnji o neverbalnoj komunikaciji nema naučnu podlogu, a ovaj stručnjak izdvaja pet najvećih zabluda:
Iako mnogi veruju da je moguće dokučiti da li nas neko laže samo prema njegovom govoru tela, stručnjaci tvrde da je to potpuna zabluda. Ne postoji pouzdan način da se laž otkrije samo na osnovu govora tela, a ovu tezu potvrdio je i američki psiholog Pol Ekman, koji u studijama navodi da nijedan neverbalni signal nije dovoljan da se razlikuje istina od obmane.
Jedna novija studija, koja je koristila tehnologiju praćenja izraza lica, takođe je pokazala da su neverbalni znaci - poput pokreta očiju, dodirivanja lica ili izbegavanja pogleda - nepouzdani pokazatelji laganja. Ljudi često pogrešno tumače običan stres, nervozu ili nesigurnost kao dokaz da neko laže.
Ovo je još jedan mit - iako zvuči ubedljivo, poligraf ne otkriva stvarne laži, već samo fiziološke reakcije kao što su ubrzan puls, znojenje ili promene u disanju. Naučnici već dugo ukazuju da je tačnost poligrafa upitna, a još 2003. godine grupa vodećih američkih istraživača istakla je da su dokazi o pouzdanosti ove metode "fragmentarni i nedovoljno naučno potkrepljeni".
Američko psihološko udruženje navodi da ne postoje univerzalni fiziološki obrasci koji označavaju laž - jer iskrena osoba može biti anksiozna dok govori istinu, dok neko ko laže može ostati potpuno miran.
Ova čuvena brojka jedan je od najpopularnijih mitova u savremenoj psihologiji. Potiče od pogrešnog tumačenja eksperimenta psihologa Alberta Mehrabijana iz 1967. godine: U originalnom istraživanju, brojka od 93 odsto odnosila se samo na eksperimentalni zadatak u kom su ispitanici koristili jednu jedinu reč za izražavanje emocija, a ne na celokupnu ljudsku komunikaciju.
Navaro upozorava da je govor tela važan, ali nikako ne čini većinu naše komunikacije. Ton glasa, reči, kontekst i kulturne razlike jednako su značajni u razumevanju ljudi.
Često se u medijima i popularnoj psihologiji može čuti da ljudi spadaju u tri jasna psihološka profila, koje je moguće prepoznati po držanju, mimici, načinu oblačenja ili kontaktu očima. Obično su to: Vizuelni tip, koji više pažnje obraća na vizuelne stimuluse i koristi pokrete ruku i oči u komunikaciji, pa zatim audio tip, koji bolje percipira zvuk i reč, te često izražava emocije kroz ton glasa, kao i kinestetički tip, koji reaguje i uči kroz osećaj, pokret i dodir, sa izraženim telesnim gestovima.
Međutim, naučna istraživanja ne podržavaju ovu podelu. Ljudi su previše složeni da bi ih bilo moguće svesti na nekoliko tipova, jer njihovo ponašanje u velikoj meri zavisi od situacije, prethodnih iskustava i trenutnog raspoloženja, a ne od fiksnih kategorija.
Ovo je delimično tačno, ali daleko od činjenice. Prekrštene ruke ponekad mogu biti znak stresa, nesigurnosti ili potrebe za distancom, ali u većini slučajeva ljudi ih jednostavno drže tako iz navike ili udobnosti. Ključno je posmatrati kontekst, kažu stručnjaci, jer gestovi sami po sebi ne znače ništa bez togak prenosi "RBK Trend".
Glas javnosti / R02S