Često je bio u društvu Radomana Božovića, Milorada Vučelića, Mila Đukanovića, Đovani di Stefana, a istovremeno je bio "zaštitnik" Aleksandra Kneževića Kneleta. Politički se nije, bar javno, eksponirao...
*********
Ubistvo Radojice Nikčevića (45), direktora Stambene zadruge "Šumadija inžinjering", 7. oktobra 1993. godine, u 8.15 sati u Ulici Vase Pelagića br. 54, dvadesetak koraka od ulaznih vrata njegove firme, jedno je od najzagonetnijih...
Ni danas se ne zna - ni ko ga je, ni zašto ubio, a o tom hladnokrvnom ubistvu se ispredaju najfantastičnije priče, koje idu čak dotle da je ubistvo lično naručio kolumbijski mag narkotika Pablo Eskobar (koji je godinu dana posle i sam ubijen).
Na parkingu ispred restorana "Šeher", nepoznati ubica u radničkom kombinizonu (ima očevidaca koji su tvrdili da su bila dvojica?!) ispalio je smrtonosni metak iz pištolja u potiljak Radojice Nikčevića, poznatog beogradskog biznismena.
Nikčević je na mestu ostao mrtav, a ubica (ubice) se polako odgegao u - beli "jugo" i u - zaborav.
Prema ovom kazivanju, zločin i ubistvo su pažljivo pripremljeni, ubice su poznavale teren, a u okolini "Šehera" bilo je puno gradilišta i radnika u kombinizonima, pa je ta odeća bila odlična maska da će ubica otići neprimećen, ili bar nezapažen...
Izveštač "Politike" je zapisao: "...Po nezvaničnim informacijama, dobijenim na mestu događaja, ubistvo je video jedan čistač, a svedok obračuna je i jedna žena koja je baš u vreme zločina krenula u obližnju prodavnicu. Sekretar MZ "Topčidersko brdo", koja se nalazi pored "Šumadije", u vreme ubistva bio je u svojoj kancelariji.
- Pričao sam sa nekim strankama. Oko 8.15 sam prošao pored mesta gde se dogodilio ubistvo. Onda je u mesnu zajednicu ušlo nekoliko usplahirenih građana. Rekli su mi:
"Izađi da vidiš, izgleda da su ubili direktora zadruge".
Nekoliko radnika "Šumadije" bilo je ispred zgrade u parku, ali nisu prilazili mestu gde je ležao Nikčević. Ubijeni direktor je ležao okrenut na bok, licem prema zemlji. U ruci mu je bila tašna. Glava mu je bila razmrskana. Pozvao sam miliciju i obavestio opštinare. Iako sam sedeo u kancelariji nisam čuo pucanj. U blizini je bio jedan radnik Gradske čistoće, a jedna žena je, kako sam čuo, videla kako je Radojica pao - rekao je Nenad Simić, sekretar MZ."
Radojica Nikčević je Crnogorac srpskog roda, kako je voleo da priča.
Rodio se 18. septembra 1948. godine u Nikšiću, ali je čitav svoj život proveo u Beogradu.
Bio je radnik JIK banke, pa igrač, bubnjar i predsednik KUD “Abrašević", predsednik Vazduhoplovnog kluba "Savski venac" i pilot, osnivač i prvi predsednik Upravnog odbora Radio "Pingvina" ( koji je posle “nasledio Đovani di Stefano", a potom ga poklonio svom kumu Željku Ražnatoviću Arkanu, a od "Pingvina" je postao "Radio Tigar"), i do smrti - direktor Stambene zadruge "Šumadija inžinjering".
Svoj trag ostavio je i u Košarkaškom klubu "Partizan", a u svetu sporta se pominje njegovo učešće u transferima Saše Đorđevića i Predraga Danilovića...
Govorio je više svetskih jezika, imao preduzeća u Londonu, Beču, po istočnoj Evropi...
Pričalo se da se bavio otkupom filmskih prava, da je sa Amerikancem italijanskog porekla Đovanijem di Stefanom želeo da snimi film o genocidu nad srpskim narodom...
Govorilo se da je prek čovek, ali i koji je umeo i znao da prizna grešku.
Krug njegovih prijatelja bio je zaista impozantan: od političara, do vođa podzemlja, od biznismena do sveta estrade... Često je bio u društvu Radomana Božovića, Milorada Vučelića, Mila Đukanovića, Đovani di Stefana, a istovremeno je bio "zaštitnik" Aleksandra Kneževića Kneleta.
Politički se nije, bar javno, eksponirao.
Bilo je i dosta nedokazanih priča i glasina da je "do guše" upetljan u svet narkotika i droga, samim tim i u bliske kontaktime s bosovima narko mafije, a pojedini beogradski dnevni listovi tvrdili su da je bio i intimus, lično, sa malezijskim kraljem.
Iz nekih izvora bliskih istrazi procurelo je da su u njegovom kabinetu pronađena pisma suverena Malezije, sa izrazima prijateljstva... Čak, da je malezijski kralj obećao i 150 miliona dolara zajma Srbiji.
Isti izvori tvrde da je Nikčević u Maleziji, navodno, sklapao poslove za neko crnogorsko preduzeće. Izvori bliži SDB, međutim, ne daju podatke s kim je Nikčević poslovao u Maleziji, ali se kao mogući poslovi pominju dogovori oko korišćenja crnogorskih luka za unošenje opijuma i heroina na putu ka evropskim prestonicama droge, a posebno ka Rusiji, koja je za narko trgovinu, posle raspada SSSR, postala obećana zemlja.
Sve ove "SF priče" pohranjene su i "pouzdanim podacima" da je navodni konto Radojice Nikčevića u poslednjoj godini porastao za fantastičnih 10 miliona dolara... A zna se da je malo poslova na kojima tolika para može da se zaradi (droga, oružje, alkohol...).
O tim, navodnim tajanstvenim poslovima i još tajanstvenijoj vezi sa SDB, “Politika” je, između ostalog, pisala 28. oktobra 1993. godine:
"...Nije bilo dana kada Radojica Nikčević, kako kažu naši izvori, nije dolazio u prostorije SDB. Bio je intimni prijatelj sa najvišim operativcima ove službe. Jednom prilikom je uzbuđeno preneo govorkanje o ručku visokog srpskog političkog rukovodstva u jednoj dorćolskoj kafani. Političari su se, tvrdio je, dogovarali da smene sve uspešne crnogorske direktore, što je naročito brinulo Nikčevića. Možda je ovaj ručak povezivao i sa spiskom za likvidaciju koji je 1992. pokazivao prijateljima.
Među tridesetak imena nalazio se i on, Nikčević..."
O navodnoj vezi sa dugogodišnjim “numero uno” narko mafije Pablom Eskobarom ispredala se čudna priča. Navodno je preko crnogorskog lobija u Njujorku postao vrlo blizak sa tadašnjim magom droge, kolumbijskim bosom Pablom.
Ima i onih koji i sad tvrde da je Radojica Nikčević upravo i likvidiran zbog nekih nenamirenih računa oko droge, a te priče su otišle čak dotle da se po BGD čaršiji pričalo da je njegovo ubistvo lično naredio Eskobar!
Šta je intriga, a šta trač, šta istina, a šta laž? Nesporne su, međutim, njegove izuzetne veze s beogradskim podzemljem, ali i sa BGD krimi- policijom.
U javnosti nisu ostali nezapaženi ni njegovi česti i bliski kontakti sa SDB...
Po načinu na koji je ubijen, čini se da on, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, nije verovao da mu u Beogradu neko nešto radi o glavi.
Ipak, kada je pao na pločnik, u ruci mu je bila otvorena torba i u njoj pištolj s metkom u cevi...
Novac, politika, droga?
Šta je motiv?
Ko zna, ali ima dobro upućenih koji tvrde da je Radojicu Nikčevića, zapravo, likvidirala stambena mafija. Navodno, svojim vezama počeo je da dobija ekskluzivne lokacije na Senjaku i Dedinju, ogroman profit je stavljao u džep i to je nekom zasmetalo...
Danas, mnogo godina docnije zna se isto što i - tada: da je Radojica Nikčević - ubijen.
Zverski.
Metkom iz pištolja u potiljak.
A, zašto je ubijen i ko je, ili ko su ubice, i dalje je za širu javnost tajna.
Radojica Nikčević je među momcima iz podzemlja i sa BGD asfalta, tvrde, imao i veliku "slabost":
Aleksandra Kneževića Kneleta.
Čak je mnoge Kneletove nestašluke ili krupnije prestupe "nivelisao" u MUP, vadeći, kad god zgreši, svog ljubimca iz zatvora.
Knele je, često, pisalo je po novinama, pravio izgrede i po Crnoj Gori, ali kad god bi zagustilo, tu bi se našao gospodin Radojica Nikčević i lično, ili preko moćnih veza i prijatelja u MUP i SDB uspevao da ga iščupa.
Tako je, posle pucnjave u kafiću "Freska", kada je Knele bio zadržan u pritvoru, Radojica Nikčević besan ušao u SSUP i uspeo da još jednom isćupa momka iz pritvora, gde su Kneleta, pričao je Nikčević, ostavili da leži na betonu.
Kao istina, ili kao trač, priča se da je Radojica Nikčević, preko svojih mladih prijatelja dosta zaslužan za rasturanje i razbijanje demonstracija kod Terazijske česme. Da mu je tu pomogao upravo mladi, čvrsti Knele...
Najbliži prijatelji Aleksandra Kneževića tu Radojičinu priču su negirali, tvrdeći da "nema veze sa istinom"... Možda i nema, ali priča je ostala...
A, danas ni Knele, ni Nikčević više nisu živi.
Štićenik biznismena Nikčevića ubijen je u "zaključanoj sobi" hotela “Hajat”, iz pištolja, godinu dana pre nego što je na sličan način, isto iz pištolja, samo na ulici, ubijen i njegov zaštitnik Radojica Nikčević.
Nikčević, tada, 1992. nije uspeo da zaštiti mladog Kneleta, ali da je Knele ostao živ, ko zna da li bi Nikčević bio ubijen!?
Glas javnosti - Vladan Dinić