- Svi koji su slušali mjuzu uopšte, znaju o kome se radi. To treba zaslužiti. 47 godina je trajala simbioza za koju trebaju posebne, natprosečni kvaliteti. Ono na što trebamo biti ponosni je da smo bili njegovi savremenjaci, da smo živeli u vremenu i mogli osjetiti njegovu emociju s bine. Nikad se nije štedeo, samo tri slova, a dovoljno - rekao je Nikša Bratoš.
Na velikom platnu stajala je njegova slika s jednog od brojnih koncerata u karijeri. Ispred dvorane stavljena je knjiga sećanja.
- Parni valjak je bio moj muzički dom, a od 2004. postali su i moj privatni dom. Nakon razgovora s Akijem, sve treme bi nestale, samo je širio pozitivu. Od njega si mogao učiti ne samo kao pevač, već kao osoba.
1975. je došao i stigao je kod mene u stan i desio se potres. Mislim da je to bila najava njegovog dolaska, a kasnije je on uzrokovao potres. Pitao sam se je li trebalo ovako da završi, no on nije imao u svom sistemu kočnice. Nije se znao štedeti, nije me slušao, uvek je znao slomiti publiku i dvoranu. Bio je često kamenčić u mojoj cipeli, puno mojih bora je zbog njega, ali je zbog njega sve imalo smisla. Sudbina ovakvih zvezda je da odu u tim mega eksplozijama, iako bih ja voleo da smo kao starčići sedeli na klupici i hranili golubove. Svi smo mi bez obzira na fasadu nesigurni u sebe, uvek je pre koncerta imao neku tremu, a ovo sve je potvrda da su ga ljudi zaista voleli - rekao je Husein Hasanefendić Hus. Pevač grupe Parni valjak sahranjen je u četvrtak na zagrebačkom Mirogoju, a preminuo je 22. januara u Sloveniji u 67. godini.
U vreme sahrane 150 stanica širom Hrvatske u isto vreme emitovalo je poslednju pesmu koju je Rahimovski snimio, što je čast kakva nikad nije ukazana nijednom muzičkom geniju.
BONUS VIDEO: TAJNE RATOVANJA SVETSKOG CENTRA ZA ISPIRANJE MOZGA