Prva vlada Ivice Dačića formirana je 27. jula 2012. godine, a za skoro 13 godina u foteljama u Nemanjinoj 11 izmenjalo se ukupno 96 članova SNS, SPS, koalicionih partnera i nestranačkih ličnosti.
Vlast SNS je počela sa Dačićem na čelu vlade, međutim hapšenje biznismena Miroslava Miškovića ubrzo je razotkrilo da Srbijom upravlja „srpski Eliot Nes“.
Pored Dačića i Vučića, koji se iz Nemanjine preselio na Andrićev venac, ostalo je još svega nekoliko bivših ministara koji su „aktuelni“, a neki i nezamenljivi. Kao na primer Nikola Selaković iz SNS, koji je počeo tada kao ministar pravde. Aleksandar Vulin, u toj Dačićevoj Vladi ministar bez portfelja zadužen za Kosovo i Metohiju, promenio je za ove godine više ministarskih fotelja, bio na čelu BIA, a obavljao i funkciju potpredsednika Vlade. Od socijalista su se duže „zadržali“ samo Slavica Đukić Dejanović, koja je donedavno bila ministarka prosvete i Branko Ružić, koji je 2023. godine podneo ostavku na mesto ministra prosvete posle tragedije u OOŠ Vladislav Ribnikar. U Vladi Đura Macuta za njih nije bilo mesta, kao ni za Vulina.
Dolaskom Vučića na čelo Vlade u aprilu 2014. godine deo vlasti postaju Bratislav Gašić (ministar odbrane) i Zlatibor Lončar (ministar zdravlja). Duže od decenije Vučić nije dao ni Gašića ni Lončara, uprkos brojnim aferama koje su im se stavljale na teret, od kojih je najpoznatija pad helikoptera 2015. godine, kada je život izgubilo šest osoba i jedna beba.
Te 2014. godine Vučić je u igru uveo prvog SNS bota kojeg je javnost upoznala, “Nebojšu iz Beograda”, koji je postao ministar unutrašnjih poslova.
Nebojša Stefanović je u četiri mandata i punih osam godina bio na čelu ministarstava sile (tri puta MUP i jednom Ministarstvo odbrane). Ušavši u igru kao “Nebojša iz Beograda” (kako se predstavio javljajući se „kao građanin“ u Utisku nedelje) sa upitnom diplomom, Stefanović se izgleda “zaigrao”, pa je postao jedan od retkih predsednikovih ljudi kojih se Vučić odrekao.
Stefanović nije uspeo da se “opere” optužbi da je učestvovao u prisluškivanju Vučića i članova njegove porodice, iako je sam više puta demantovao da je ikada dao nalog da se Vučić prisluškuje i da ima bilo kakve veze s njim. Današnjim rečnikom, koji je promovisao sam Vučić, Stefanović je prestao da bude “lojalista”.
Drugi Vučićev mandat u Nemanjinoj trajao je manje od godinu dana pošto je premijer postao predsednik države. Dva nova imena koja su se pojavila postaće posebno značajna za godine koje se uslediti. U pitanju su Ana Brnabić i Siniša Mali.
Široj javnosti nepoznata Ana Brnabić postala je ministarka državne uprave i lokalne samouprave. Ispostaviće se da je Vučić uveo Brnabić u vladu da uči i sprema se za premijersku funkciju koja će je sačekati već u junu 2017. godine.
Isto to će Vučić uraditi i pet godina kasnije dovođenjem gradonačelnika Novog Sada Miloša Vučevića u vladu 2022. godine, uz najavu da je tu da od Ane uči kako bi se u jednom trenutku smenili na čelu Vlade. To se i dogodilo već 2024. godine, posle junskih izbora, kada je Vučević počeo da predsedava Vladom, a Brnabić otišla da predsedava narodnim poslanicima.
Sa Anom Brnabić je u Vladu ušao i Siniša Mali. Nikada dokazani „kompletni idiot„, u kojeg se upiralo prstom za noćno rušenje u Savamali (tadašnji gradonačelnik Beograda), u javnosti će s vremenom steći reputaciju ministra najbližeg Vučiću. On mu kupuje rolke za rođendan, on mu pušta muziku na radiju dok sami krstare “škodom” po tek izgrađenim auto-putevima, s njim pije piće u Beogradu na vodi, on je tu kada muško društvo izađe noću u park da vežba. Što bi se danas reklo – “lojalista”.
Da li je “spolja gladac, iznutra jadac”, kao što je nedavno pisao portal Nova.rs, prenoseći detalj sa stranačkog sastanka SNS na kojem je Vučić navodno Malog nazvao “beskrupuloznim egoistom koji misli samo na sebe”, pokazaće vreme.
Jedno ime koje spaja prvu i poslednju vladu Srpske napredne stranke, a nije Ivica Dačić, je Dragan Glamočić, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.
On je u Dačićevoj vladi kao nestranačka ličnost bio ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Isti resor zadužio je u u Vladi Đura Macuta. Interesantno je da se Glamočić i dalje vodi kao nestranačka ličnost, iako je u međuvremenu blisko sarađivao sa predsednikom Vučićem kao njegov savetnik za poljoprivredu i kao posebno savetnik u Ministarstvu.
Pojedina imena iz bivših vlada su za rubriku “gde su sada i šta rade”. Među njima je Nebojša Rodić koji je kratko vreme bio ministar odbrane u Dačićevoj vladi, da bi potom otišao u diplomatiju. Put ga je vodio iz Azerbejdžana, preko Austrije do Crne Gore, gde je 2023. godine imenovan za ambasadora.
Veliko iznenađenje u Vladi formiranoj usred pandemije kovida-19 2020. godine bila je Anđelka Atanasković, koja je na čelo resora privrede došla sa mesta direktorke “Prve petoletke – namenske”. U vladi se zadržala dve godine, a posle završenog mandata vratila se na čelo fabrike u Trsteniku.
Javnost je, međutim, najviše zainteresovana gde je i šta danas radi Tomislav Momirović, češće nazivan Toma Mona. Ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture od 2020. do 2024. godine, dao je ostavku pola godine pošto je započeo treći mandat u vladi, ovaj put u Ministarstvu unutrašnje i spoljne trgovine. Povod je bio pad nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024, koja se rekonstruisala za vreme njegovog mandata.
Momirović je od tada potpuno nestao iz javnosti, а javno dostupna dokumenta pokazuju da se vratio porodičnom biznisu. Naime, izmenama Osnivačkog akta MHM Holdinga, koji je stoprocentno u njegovom vlasništvu, on je u januaru ove godine ponovo postao direktor sa neograničenim ovlašćenjima. Istog dana Toma Mona je postao i direktor „Mona plaza properties“, ćerke firme MHM Holdinga.
Međutim, interesantno je da je i pored ostavke na ministarsku funkciju ostao u Upravnom odboru Fonda za razvoj, u koji je došao 30. maja 2024. godine.
Glas Javnosti/ N01S