Dok su predstavnici NVO Antifašisti Cetinja i SOBNOR Crne Gore osudili „vandalizam“ nad spomenikom Josipu Brozu Titu u centru Podgorice, malo ko je postavio pitanje – šta uopšte znači slaviti čoveka čiji je režim odgovoran za desetine hiljada mrtvih, prognanih i ućutkanih?
Nije oskrnavljen spomenik, već je Podgorica oskrnavljena samim njegovim postavljanjem.
Tito, koji je po pisanju britanskog lista Daily Mail svrstan među dvadeset najvećih zločinaca u istoriji, našao se na 13. mestu liste najmasovnijih ubica 20. vijeka – ispred niza diktatora koji su ostavili krvavi trag iza sebe. Sa procenom od preko pola miliona žrtava, Tito je u svetu prepoznat kao deo iste totalitarne matrice u kojoj su i Hitler, Staljin i Mao Ce Tung. Samo na našim prostorima on je i dalje „najveći sin naroda i narodnosti“.
Pod plaštom antifašizma, komunistički režim Jugoslavije izgradio je jednu od najuspešnijih mašinerija za proizvodnju straha i tišine. Goli otok je bio logor za političke neistomišljenike, imovina hiljada ljudi je konfiskovana bez suda, sveštenici su hapšeni, a kritička misao proglašavana izdajom. Škole su bile hramovi ideologije, a ne znanja; država je obećavala socijalnu pravdu dok je poništavala pravo na istinu.
Ipak, u savremenoj Crnoj Gori, komunističko nasleđe i dalje se romantizuje. Isti oni koji danas osuđuju „vandalizam“ nad Titovim spomenikom, godinama ćute pred činjenicom da u evropskoj praksi fašizam i komunizam stoje u istoj rečenici – kao dva lica totalitarnog zla. U svim državama bivšeg istočnog bloka, rušeni su spomenici komunističkim vođama i otvarane arhive. U Podgorici, međutim, Tito je dobio postolje u samom srcu grada.
Pitanje nije u boji kojom je spomenik prefarban, već u boji kojom je obojena naša savest. Crvena, ona ista kojom je nekada ispisan strah, i danas pokriva naše trgove i naše tišine. Ako je antifašizam zaista moralna kategorija, onda se mora proširiti i na sve oblike totalitarizma – bez izuzetaka i nostalgije.
Josip Broz Tito nije simbol slobode, već čovek koji je slobodu dozirao prema partijskom interesu. Njegov spomenik nije znak časti, već podsetnik na vrijeme kada je ćutanje bilo društvena norma, a drugačije mišljenje opasnost. Podgorica nije oskrnavljena farbom – ona je odavno oskrnavljena tim što je pristala da mu podigne spomenik.
Istinski antifašizam ne može se zasnivati na slavljenju jednog totalitarizma da bi se osudio drugi. Ako hoćemo da budemo zrelo društvo, moramo imati hrabrosti da priznamo: i fašizam i komunizam bili su sistemi koji su uništavali čovjeka, njegovu slobodu i njegovu vjeru. A narod koji se ponosi jednim od njih – nikada neće u potpunosti izaći iz njegove sene.