Amerikanizovana "Sirijska revolucija" je upravo završena. Propaganda Si-En-En , uz orkestar Evrounijatske militari filharmonije svira svoj poslednji bis i pakuje instrumente za Tbilisi. Gruzija je nova Sirija.
U tri nastavka pišemo o Gruziji, taman toliko koliko je potrebno da Sirija sahrani Asada a sa njime i svoju raspevanu budućnost.
Tbilisi 25. februara slavi „strašan i tragičan datum“ – „Dan sovjetske okupacije“. Spuštene su zastave, političari govore od srca, puni tuge i gneva... "Rat sa okupatorima nije završen”...
IZVOR: Ustupljena fotografija / Regije Gruzije
Vreme je da vidimo istine o tome kako su se odnosi između Gruzije i Rusije razvijali u carsko i u sovjetsko vreme. Kakva je to bila „okupacija“ i kako su Gruzini živeli pod tom okupacijom?
U modernoj Gruziji, liberali i nacionalisti su stvorili mit o ruskoj (sovjetskoj) okupaciji Gruzije. Informacioni rat Zapada, koji se protiv ruske civilizacije vodi uz pomoć lokalnih prozapadnih političara, liberalne i nacionalističke inteligencije, doveo je do toga da mlađe generacije Gruzijaca Ruse smatraju osvajačima i okupatorima. Ovaj mit je uspostavljen u obrazovnom sistemu, televiziji, agrokulturi i trgovini.... Rat iz 2008. godine, kada je ruska vojska spasila Abhaziju i Južnu Osetiju od invazije gruzijskih trupa, samo je ojačao ova osećanja.
Istorijska istina je da su gruzijske zemlje u vreme prisajedinjenja Ruskom carstvu bile pod pretnjom potpunog uništenja od Porte i Persije. Gruzijski narodi su bili pod stalnom pretnjom fizičkog uništenja (genocida), asimilacije i islamizacije ostataka. Rusi su svojim bajonetima odbranili i spasili istorijsku Gruziju i njene narode od potpunog nestanka sa lica planete.
Štaviše, u to vreme nije postojao jedinstven gruzijski narod, već je postojalo nekoliko nacionalnosti i plemena koja su se etnografski i lingvistički veoma razlikovala, bila su u neprijateljstvu i nisu sebe smatrali jednim narodom. Oni su postali gruzijski narod tek tokom povoljnog perioda života unutar SSSR-a.
U savremenom Tbilisiju vole da se ne sećaju kako su gruzijski kraljevi i prinčevi više puta tražili od Rusije da pomogne, pruži zaštitu i uzme njihove zemlje i plemena pod svoje šinjele. Regioni savremene Gruzije su ratovima oduzeti od Turske. Rusija je regione platila životima svojih vojnika.
Pod ruskom vlašću, pojedinačni regioni istorijske Gruzije su bili ujedinjeni u jedinstvenu Gruzijsku SSR. Pod Rusima je započeo veliki ekonomski, socijalno-kulturni razvoj Gruzije što je na kraju dovelo do formiranja gruzijskog naroda.
IZVOR: Ustupljena fotografija / Vlastimir Ninin u Gruziji
Savremeni Gruzijci su zaboravili, čak i ne znaju da su mnoge generacije njihovog naroda uživale u mirnom životu u sastavu Ruske imperije i Sovjetskog Saveza. Izbegli su genocid i potpunu asimilaciju, koja bi ih pretvorila u neku vrstu poturčenjaka Rusi nisu bili okupatori što potvrđuje i činjenica da su mnogi od najboljih predstavnika gruzijskih nacionalnosti postali deo ruske elite u Ruskom carstvu i SSSR-u. Dovoljno je
podsetiti se čuvenog ruskog komandanta, gruzijskog porekla Bagrationa, najvećeg vođe ruskog naroda Staljina-Džugašvilija, najboljeg sovjetskog menadžera 20. veka Lavrentije Berije itd.
Za razliku od zapadnog sveta, Rusija nije od Gruzije napravila svoju koloniju, isisavajući iz nje resurse. Naprotiv, pod carskom i sovjetskom vlašću, Gruzija je bila deo zajedničkog kreativnog projekta, imperija, a ne kolonija.
Nije bilo pojava uobičajenih za zapadne kolonijaliste – masovni teror, genocid, parazitiranje na resursima i energiji pokorenog naroda, pretvaranje lokalnog stanovništva u robove ili građane drugog ili trećeg reda. Gruzijci su bili punopravni članovi zajedničkog carstva.
U 15. veku, Gruzijsko kraljevstvo je bilo izolovana hrišćanska zemlja u neprijateljskom okruženju. Deo istorijske gruzijske teritorije okupirale su Turska i Persija.
Tokom ovog perioda, postojali su stalni krvavi, razorni ratovi između Otomanskog carstva i Persije oko regiona. Gruzija je bila bojno polje. Invazione vojske su opustošile gruzijske zemlje. Persijanci i Osmanlije su masovno odvodili ljude da se nasele negde drugde ili da budu prodati u ropstvo. Oni koji su preživeli i izbegli ropstvo bežali su daleko u planine, na teško dostupna mesta. Deo stanovništva je bio primoran da pređe na islam.
Severnokavkaski gorštaci su takođe vršili agresiju na gruzijske zemlje. Trgovina robljem se proširila.
Gruzijski narodi našli su se na ivici potpunog nestanka. Samo je pojava Rusije na Kavkazu spasila gruzinske narode od potpunog nestanka, asimilacije i islamizacije. Gruzijski vladari u 17–18 veku više puta su se obraćali Ruskom carstvu sa zahtevima da prihvati njihovu zemlju i pruži vojnu pomoć protiv Turske i Persije.
IZVOR: Ustupljena fotografija / Pijaca u Tbilisiju
Godine 1638. kralj Mingrelije (Mingrelija je oblast u Zapadnoj Gruziji) Leon je ruskom caru Mihailu poslao molbu za prelazak u rusko državljanstvo. Godine 1641. Kahetinskom kralju Tejmurazu predato je pismo o darovnici o prihvatanju Iberske zemlje (Iberia, istorijsko ime Kahetija) pod zaštitom Ruskog kraljevstva. Godine 1657. gruzijska plemena - Tušini, Khevsuri i Pšavi - tražili su od cara Alekseja Mihajloviča da ih primi u rusko državljanstvo. Slični zahtevi su više puta ponovljeni u 18. veku. Međutim, Rusija tokom ovog perioda još nije bila u stanju da reši strateški zadatak uključivanja Kavkaza u svoju sferu uticaja.
Za vreme carice Katarine 2 došlo je do korenite promene u istočnoj politici Rusije. Rusija je vodila ratove sa Portom za prevlast u oblasti Severnog Crnog mora. U sferu interesovanja Sankt Peterburga došao je i Kavkaz. Tokom rusko-turskog rata 1768–1774. Rusija je pobedila Tursku Kučuk-Kajnardžijski mir iz 1774. godine olakšao je položaj gruzijskih podanika Porte i ukinuo je plaćanje danka Imeretija. Tvrđave koje je zauzela ruska vojska nisu vraćene Turcima.
Krajem 1782. godine, Kartli-Kahetinski kralj Irakli 2 se obratio ruskoj carici Katarini da prihvati njegovo kraljevstvo pod zaštitu Ruskog carstva. Petersburg se složio. 24. jula (4. avgusta, po starom kalendaru) 1783. godine u Kavkaskoj tvrđavi Georgijevsk potpisan je sporazum o pokroviteljstvu i vrhovnoj vlasti Ruskog carstva sa ujedinjenim Kartli- Kahetinskim kraljevstvom (Istočna Gruzija). Gruzijski car je priznao pokroviteljstvo Sankt Peterburga i odbio nezavisnu spoljnu politiku. Iraklije je odbio vazalstvo drugih država i obavezao se da će priznati samo moć ruskih suverena.
Rusija je obećala da će zaštititi Gruziju od spoljnih neprijatelja. Dva bataljona su dodeljena za zaštitu zemlje, da bi mogli biti pojačani ako je potrebno. Gruzijci su dobili zajednička prava sa Rusima u oblasti trgovine, slobode kretanja i naseljavanja u Rusiji. Sporazum je izjednačio
prava ruskih i gruzijskih plemića, sveštenstva i trgovaca.
Rusija je počela da gradi komunikacije koje su je povezivale sa Gruzijom – izgradnju Gruzijskog vojnog puta. Uz njega je podignuto nekoliko utvrđenja, uključujući Vladikavkaz.
Sporazum je bio na snazi nekoliko godina, već 1787. godine, Rusija je povukla svoje trupe iz Gruzije zbog „fleksibilne” politike Iraklija, koji je započeo tajne pregovore sa Turcima. Ruska pobeda nad Turskom u ratu 1787–1791. poboljšala je situaciju u Gruziji. Prema Ugovoru iz Jašija,
Porta se odrekla svojih pretenzija na Gruziju i obavezala se da neće preduzimati neprijateljske akcije protiv Gruzina.
U međuvremenu, Persija je odlučila da obnovi svoju sferu uticaja na Kavkazu. 1795. ogromna persijska vojska je ognjem i mačem projurila kroz Gruziju. Mala gruzijska vojska posečena je do kostiju u trodnevnoj bici na periferiji Tbilisija. Persijanci su uništili Tbilisi, masakrirali većinu stanovništva i oterali hiljade žena i dece u ropstvo.
Rusija je, kao odgovor, organizovala Persijsku ratnu kampanju 1796. (Rusija je time spasila Gruziju od Persije ) Takođe, ruske trupe su dovedene u Gruziju da je zaštite.
Kampanja je bila pobedonosna, ruske trupe su zauzele Derbent, Kubu i Baku i ušle u severne oblasti Persije. Cela zapadna obala Kaspijskog mora došla je pod rusku kontrolu Neočekivana smrt Katarine Velike pomešala je sve karte. Car Pavle 1 odlučio je da počne spoljnu politiku od nule i naredio je povlačenje trupa iz Transkaspijskog regiona i Gruzije.
Ali, ubrzo su nastavljeni pregovori između Rusije i Gruzije.
U aprilu 1799, ruski suveren Pavle 1 obnovio je sporazum o pokroviteljstvu, ruske trupe su se vratile u Tbilisi.
Situaciju u Istočnoj Gruziji komplikovale su međusobne svađe, lični i grupni interesi gruzijskih feudalaca. Feudalci su se okupili oko brojnih prinčeva koji su polagali pravo na presto. Lokalni knezovi su bili spremni da izdaju nacionalne interese i sklope sporazum sa Persijancima i Turcima radi lične koristi. U leto 1800. godine car Pavle je prihvatio predlog gruzijskog cara Đorđa da ojača ovlašćenja ruske vlade. Nije se radilo samo o kontroli nad gruzijskom spoljnom politikom, već i o pitanjima unutrašnje politike. U jesen 1800. gruzijska delegacija je predložila projekat za još
tešnje jedinstvo između Gruzije i Rusije. Pavle ga je prihvatio. Ruski car je saopštio da prima cara Đorđa i ceo gruzijski narod u večno državljanstvo. Gruzijska dinastija nije mogla da obezbedi stabilnost i postojanje gruzijske državnosti. Rusiji su bili potrebni red i stabilnost u Gruziji, strateškom uporištu imperije na Kavkazu.
Zbog toga je odlučeno da se uvede direktna ruska kontrola, eliminišući mogućnost ustanka, sloma i intervencije spoljnih sila. Ruska „okupacija“ je spasila istorijsku Gruziju od potpunog uništenja, a narod od istrebljenja, asimilacije i islamizacije. Pod ruskom vlašću, najveći deo istorijske Gruzije je ponovo ujedinjen. Sramno ropstvo je ukinuto ali... Sopstveni gruzijski feudalci su prodavali decu i devojke u ropstvo.
Gruzija je dobila period mira u carskim, a potom i sovjetskim vremenima. To je dovelo do značajnog povećanja gruzijskog stanovništva. Godine 1801. bilo je oko 800 hiljada Gruzina , 1900. – 2 miliona, 1959. – 4 miliona, 1990. godine – 5,4 miliona ljudi. Izumiranje i bekstvo gruzijskog stanovništva u inostranstvo počelo je 1990-ih, kada je došlo do raspada Ruske imperije.Liberalizam i nacionalizam je done osipanje naroda. Sve lepo je tražilo vize za zemlje zapadne Evrope a oni, dobro uhranjeni u Moskvi i Lenjingradu nisi imali želju da se vrate u «slobodu, liberalizam, prava čoveka, kulturu i jeftine mandarine i sirove kobasice – kupati..."
Rusija nije opljačkala već osiromašenu Gruziju, naprotiv, snosila je veliku odgovornost i teret za njen razvoj. Uložili su mnogo novca u gruzinske periferije Ukrajine. Gruzinska zemlja je cvetala pod vlašću ruskih careva i generalnih sekretara.
U drugom nastavku pišemo o gruzinskoj okupaciji Rusije.
Piše Šone Ninin