PREDRAG ĆERANIĆ: Da li je "Prajd" pokvario odnose države i Crkve

Pojedinci u crkvenim strukturama zagovaraju „disciplinovanje predsednika Srbije“, a kao prva mera predlaže se oduzimanje Ordena Svetog Save

Kontraofanziva ukrajinskih snaga u oblasti Harkova imala je za razultat zaposjedanje Balakleje, Kupjanska i Izjuma, gradova u kojima je u predratnom periodu živjelo ukupno oko stotinu hiljada ljudi.

I dok je zapadna štampa naširoko prenosila hvalospjeve ukrajinskog predsjednika Zelenskog o „protjerivanju ruskih okupacionih snaga“ i skorom „oslobađanju Ukrajine“, sa ruske strane je plasirana informacija o taktičkom povlačenju i operaciji GRU koja je za cilj imala „izvlačenje iz Harkova, a potom uništavanje ukrajinskih snaga“.

Kako god, ruske trupe su se povukle sa teritorije koju su imale pod kontrolom. Naporedo s tim, u tri, od ratnih dejstava prilično uništena grada, vratili su se ukrajinski vojnici da bi odmah zatim počeli obračun sa proruskim stanovništvom. To i jeste najveća cijena ruskog povlačenja, jer će se vjerovatno na ulicama pomenutih gradova ponovo viđati scene vezivanja za drveće i bičevanje obnaženih muškaraca i žena zbog „saradnje sa okupatorom“, što smo mogli vidjeti nakon povlačenja Rusa iz okoline Kijeva.

Trijumf postistine

Višestruko korisno bilo je gledati dokumentarni snimak emitovan u sklopu emisije „Aktuelnosti“ televizije Hepi u kojem maršal Žukov objašnjava sovjetskim oficirima uoči odsutne bitke da treba učiti na greškama. Rusi će pregrupisati snage, obezbijediti pojačanja, vratiti izgubljene i osvojiti nove teritorije, ali je važnija bitka koja se odvija u pozadini i na višem nivou.

Naime, u Uzbekistanu, u drevnom gradu Samarkandu, održan je samit Šangajske organizacije za saradnju. Glavna tema bilo je stvaranje odnosa na novim osnovama i opažanja da su UN izgubile prvobitnu namjenu i stavile se u službu pojedinih zemalja. Naporedo s tim trajali su razgovori o potrebi „dedolarizacije“. Svijet se mijenja i to je neminovan proces.

Međutim, moć mejnstrim medija da utiču na javno mnjenje ne smije se zanemariti. Tako je postistina, zasnovana na jednostavnoj maksimi da se istina ne zasniva na činjenicama i dokazima već na utisku, ponovo došla do izražaja.

Potiskivanje ruskih snaga prikazano je kao velika pobjeda, a zatim je do izražaja došla matrica o masovnim grobnicama, civilnim žrtvama itd., što nam sve zvuči veoma poznato. Ruske, kao i ranije srpske žrtve, posmatrano kroz kamere mejnstrim medija, sasvim su nevažne.

Široka lepeza alatki koje se koriste u hibridnom ratovanju ni ovog puta nisu zaobišle Srbiju. Razlog: neuvođenje sankcija Rusiji i odbijanje priznanja para-države na Kosovu i Meohiji. Evroprajd je bio idealan da se srpskim vlastima napravi problem, a srpske podjele prodube.

Teško je objasniti zašto je Vlada Srbije 2019. podržala inicijativu da Beograd bude domaćin manifestacije koju narod u Srbiji ne prihvata. Podjednako joj se protive u Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH, gdje samo brojni kordoni policije spašavaju „paradere“ od uličnog linča.

Hilova je poslednja

Biće – neće biti Parade ponosa; zabranićemo Paradu – molićemo ih da ne paradiraju; zabranjene i Parada i Moleban – oprečne informacije redale su se iz dana u dan. Vlast kao da nije znala šta da radi.

Njegova svetost Patrijarh srpski gospodin Porfirije govorio je na Molebanu, a dan nakon toga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da se ne slaže ni sa čim od rečenog.

Na kraju – Parada „u skraćenom formatu“ je održana, po riječima premijerke Brnabić 5.200 policajaca je bilo angažovano na čuvanju jednih i razbijanju skupina onih koji su joj se protivili. Povrijeđeni i privedeni ponovo su bili sastavni „dekor“ ove manifestacije.

Elem, bilo je kako je rekao američki ambasador Hil, a ne kako su odlučili državni organi Srbije. Biće zanimljiv dalji razvoj odnosa izmeću Crkve i države u Srbiji. Komunikacija je za sada prekinuta, pojedinci u crkvenim strukturama zagovaraju „disciplinovanje predsjednika Srbije“, a kao prva mjera predlaže se oduzimanje Ordena Svetog Save.

Republika Srpska je odavno „targetirana“ od američke administracije, u smislu da je vlast Srpske nepodobna, a izbori zgodna prilika za njenu promjenu. To da strane vlade i njihove ambasade u BiH podržavaju pojedine političke lidere i partije više i nije novost. Podrška može biti finansijska, ali ona se pruža i na druge načine.

Zanimljivo je da se podržavaju oni koji su ideološki bliski političkom konceptu tih zemalja. Podsjećanja radi, 2014. godine, takoće izborne, mediji Republike Srpske i Srbije objavili su dokumente sa konkretnim iznosom i imenima ljudi iz političkog života koje je podržala američka administracija. Po istoj matrici opozicioni lideri su bili podržani i 2018. godine.

U oba ova slučaja, i pored inostrane podrške, opozicija nije ostvarila očekivani rezultat. Ako je dokument koji su ovih dana objavili mediji Srpske vjerodostojan, to znači da ni administracija Džozefa Bajdena nije odustala od namjere da nakon oktobarskih izbora vlast u Srpskoj čine partije koje su njima lojalne.

Uvjeren sam da će i ovog puta narod prepoznati one koji su u funkciji očuvanja Republike Srpske, a ne interesa stranih ambasada i njihovih vlada.

Sve navedeno ukazuje da se od Ukrajine do Banja Luke proteže nit koja povezuje političke pojave i procese.

SKINI APLIKACIJU