Poštovani,
Ima neko doba, nad stojnim i prijestonim Cetinjem su se nadvili mučni i teški oblaci. Čudne i bolne se sudbine dešavaju. Nedužni i nevini cetinjani stradaju. Šta je taj grad skrivio ? Jeli Gospoda naljutio? Da se nije Njegošu besmrtnom zamjerio ? A niko kao Bog ! On sve vidi, on sve zna, ko pravednik ! Prokletstvo je bačeno na Cetinje. I Sv.Paetar se mučio sa Cetinjanima koji su ga kamenicama ugonili u Manastir.I velikog mitropolita Anfilohoija ste kinjili. ! I kakvu muku uradiste kod hirotonisanja mitropolita Joanikija ponosnog, što dostojno na sveti tron stoluje. Pali ste pod skute raspopa Miraša, nevladine sekte, crkve bez crkve, vladike bez vladike. Hulili ste na vjeru Hristovu . Sprdate se sa vjerom prađedovskom! U grobovima vam se kosti predaka prevrću gradonačelniče Cetinja. Iz vaših usta srdžba, vatra i bijes na sve srpsko sijeva. Bljujete otrov i prijetnju šaljete vjernom narodu ako bi krenuli na obnovu kapele Njegoševe. A Njegoš, ko Njegoš, veliki i moćni na vječnoj straži boluje , nema mira u okovanom mermeru Meštrovića, sinvolu Vatikana i Beča,pa njegovo prokletsvo zove i opominje:
CRNOGORCI!
„ Kad duša moja stane pred Presto Božji, A tijelo pred crve i grobnu trulež, Ja potomak slavnog Petra Cetinjskog, kome posvetih crkvu na najvišemu mjestu, Napaćene Crne Gore, Želim da počivam baš tamo, Odakle se vidi plavo more, Kome sam se oduvijek divio; Odakle se vidi Srbska zemlja, Onu koju sam oduvijek volio. Narode moj napaćeni, ispuni mi želju!