OTAC GOJKO PEROVIĆ: Za kim zvono zvoni?

Zvono koje nas budi, alarmira i podsjeća kako ”prolazi obličje ovoga svijeta” i kako baš zbog toga što nas čeka i čemu se nadamo, treba jedni drugima da oprostimo i prevaziđemo, sve ono ružno i uvredljivo, što stoji za nama

Mehanički sat predstavlja jedno od čovjekovih otkrića koja stoje na razmeđi srednjeg i novog vijeka. On je izraz modernog duha da čovjek što bolje organizuje svoj život na ovoj zemlji, i da ga što racionalnije, isplaniranije upotrijebi na svoju i opštu korist. Bilo je, naravno, satova i ranije (pješčanih, sunčanih), ali ovo je vidan pomak ka sveobuhvatnijem zahvatanju vremena, i našoj pažnji da nam, po mogućnosti, što manje toga promakne. Pa još kad su se takvi satovi, negdje od 17. do 19. vijeka, ispeli na razne gradske tornjeve, sahat-kule i crkvene zvonike, njihovo otkucavanje je značilo da je cijelo društvo angažovano u pogledu vremenskog planiranja i ovozemaljske organizacije.

Zašto ističem ovo da su moderne časovničke opruge i kazaljke izraz brige za ”ovozemaljsko”? Zato što su velikim gradskim satovima, bar hiljadu godina prije, tokom srednjovjekovnog perioda, prethodila crkvena zvona. Njihov zvuk je načinjen da bi upozoravao na neko ”više” vrijeme. Više - od ovog našeg svakodnevnog, i na neke druge teme, drugačije - u odnosu na ove zemaljske.

Do pojave novih satova, zvučnih sirena i alarma, crkvena zvona su obavljala i funkciju društveno korisnih uzbunjivača, informatora i faktora okupljanja povodom kakvih moba, neočekivanih kataklizmi i mobilizacija, ali i svečanosti. Međutim, to je bila njihova sporedna (dugo vremena - značajna i čujna) namjena u odnosu na sakralni, bogoslužbeni karakter njihove upotrebe. U toj takvoj njihovoj društvenoj funkciji mnogo efikasnije će ih odmijeniti sredstva javnog oglašavanja u 20. i 21. vijeku. Elem, širom Evrope i nama savremenog svijeta, crkvena zvona će nastaviti da zvone, iz nekih svojih razloga, paralelno sa postojanjem velikih gradskih časovnika.

Tokom 19. i 20. vijeka, sa narastanjem procesa sekularizacije, dolaziće i do različitih inicijativa da se zvuk crkvenih zvona, naročito u gradskim sredinama, utiša ili marginalizuje. On je, poput glasa mujezina sa minareta, parao ”sekularne uši”, i izazivao neprijatnost prisustva ”tema koje dijele građane”. A neki su prosto, ne upuštajući se u sadržaj ili motiv duhovnih tonova, tražili mir i neophodnu tišinu za odmor radničke klase ili pak aristokratije, koje su im crkveni zvonar na jednoj ili hodža na drugoj strani, remetili svojim melodijom ili bojom glasa.

Pa ipak, zvona su uglavnom opstala. Veliki časovnici na crkvenim tornjevima postali su izraz kompromisa između crkvenih i gradskih vlasti, da crkva ostane mjesto sa kog stiže zvanično obavještenje o protoku vremena, a da, po mogućnosti, ta obavještenja budu što manje religioznog a što više svetovnog karaktera. Naime, informacija da je ”prošlo tri sata popodne” jeste univerzalnog građanskog karaktera, i ne odnosi se na poziv na molitvu, ukoliko neko lično nema razloga da te otkucaje tako shvati.

Danas, poslije decenija ideološke jednoobraznosti, živimo u vremenu kada je osnovna namjena zvona gotovo pa zaboravljena. U našem podneblju opterećenom tužbalicama i ”pokajnicama” ostalo je maglovito sjećanje na to da ako i čuješ zvuk zvona, najprije će biti ”da je neko umro”. Oni malo bolji poznavaoci ovdašnje tradicije ipak razlikuju tonove sporog ”mrtvačkog” zvonjenja u jednom tonu, od onog ”prazničnog”, veselog, raznobojnog.

Tu razliku je pretpostavljao i Hemingvej, odnosno stariji od njega pisac ”Meditacija”, čiji je stih poslužio slavnom nobelovcu za naslov njegovog romana. Zvono koje zvoni u ovom naslovu, odnosi se na odlazak čovjeka sa ovog svijeta. I u tom detalju nalazim inspiraciju za ovaj moj tekst. Za podsjećanje na činjenicu da, za razliku od savremenih časovnika, crkvena zvona ukazuju na ”onostrano”. Između ostalog ona ukazuju na granicu ovog i onog svijeta. U tom smislu, zvona se oglašavaju kada čovjek dolazi na ovaj svijet (povodom krštenja), kada nastaje nova porodica, pred oltarom i sa Božijim blagoslovom (prilikom vjenčanja), i onda kada vjerujući čovjek biva ispraćen sa zemlje (u molitvenoj povorci svojih bližnjih i sveštenika).



Ali, isto tako, odnosno prije i važnije od toga, zvona pozivaju vjerujući narod na molitvu. Na onu jutarnju i večernju tokom svakog dana, kao i na onu nedjeljnu i prazničnu, tokom sedmice i godine. Nekada, u predmodernom vremenu, gotovo da nije postojala razlika između pojma građanin (nekog evropskog grada, prije 1500. godine - recimo) i pojma vjernik.

Danas je ”biti-vjernik” samo jedan od mnogih načina društvenog i duhovnog života, među mnogim drugim načinima i građanima. Ali je ono što zovemo stečenim ili zatečenim pravima i vjerskim slobodama, ostavilo i zvuk zvona u javnom prometu, kao opšte dobro, koje će neke ljude motivisati da pođu u crkvu, neke da se samo pobožno prekrste i nastave ”svojim putem”, dok će ih neki ignorisati. Sva tri čina često stanu u jedan lični život tokom vremena i različitih egzistencijalnih preokreta. I naravno, između sva tri čina postoji neprebrojivo mnoštvo varijeteta i kombinacija reagovanja na crkvena zvona, u skladu sa onom narodnom: “Koliko ljudi, toliko i ćudi”.

Treba naglasiti da ljudska istorija zna i za dublje i za više od ovog opozita: ili su svi građani vjernici - ili su to samo neki građani. Naime, prije konstantinovske ere evropske i crkvene istorije, prije spajanja i slivanja Crkve sa državom, Crkva je bar tri vijeka živjela u katakombama, kao prognana. To je bio najteži ali ujedno i najplodotvorniji period njene istorije. Tako da njoj i njenim vjernicima nije ni novo ni strano da sada, u sekularnom dobu, žive tek kao ”jedni među mnogim drugim, različitim od njih”. A nije joj ni novo ni nepoznato kad je verbalno i na druge načine progone, optužujući je za sve i svašta…

Zvona ne zvone samo radi mladenaca, niti samo radi pokojnika. Njihova osnovna namjena je da podsjete na onu Njegoševu duboku misao, suštinski biblijsku i svešteničku, da za čovjeka ”nije zemlja”. Odnosno, da smo mi ljudi ovdje na zemlji u proputovanju, u korisnom i potrebnom - prolazu. Prolazu ka nečem većem i važnijem. Pa nam, samim tim, važnost toga budućeg i vječnog, i ovaj život čini jako važnim i zanimljivim, ali svakako ne i konačnim. To je razlog zašto neki od nas, u moru današnjih budilnika, alarma i podsjetnika, vole da čuju upravo crkveno zvono.

Zvono koje nas budi, alarmira i podsjeća kako ”prolazi obličje ovoga svijeta” i kako baš zbog toga što nas čeka i čemu se nadamo, treba jedni drugima da oprostimo i prevaziđemo, sve ono ružno i uvredljivo, što stoji za nama, i vraća nas kao teg nazad, vječito zalijepljene za taj prošli događaj. Jer, i to crkveno zvono, ako mu se njegov jezičak ”zalijepi” samo za jednu stranu, i ne umije da se odvoji od nje - neće proizvesti nikakav ton, i neće poslati nikakvu poruku.

A njegova bi se osnovna poruka mogla prepričati sa: ”Idemo dalje”.

Gojko Perović