OTAC GOJKO PEROVIĆ: Red je da se upoznamo
Autor: Glas javnosti
Kada gazimo travu u parku ili prolazimo kroz crveno na semaforu, kad krademo šljunak iz riječnih korita ili smjenu jednog čovjeka sa višedecenijske vlasti doživljavamo kao propast države - moramo da se zgrozimo pred sopstvenim ogledalom, kako smo zaostali, i koliko nam još puno treba da stanemo rame uz rame sa kulturnim narodima i državama.
Ali niko pismen i pametan, zbog toga neće reći da nam ne treba država, da nije za nas zakon i da je politika, sve skupa, jedna velika podvala. Naprotiv, uvid u našu kolektivnu neprosvećenost, svakom dobronamjernom biće signal i motiv da se još više zalažemo za unapređenje političke pismenosti, za dalju demokratizaciju društva, jačanje institucija… itd.
To što na bijelom svijetu nema idealnog društva, i što su najuspješnije demokratije često najupečatljiviji prizori ljudske (kolektivne, društvene) nesavršenosti, nije kontraargument našim nastojanjima da politički napredujemo. Uspon fašizma i nacizma desio se kroz institucije parlamentarne demokratije; Amerikanci još "ne znaju" ko je ubio Kenedija usred bijela Dalasa; a osnivači i utemeljitelji UN pokreću ratove i bombardovanja izvan svojih državnih granica i mimo odlika te iste, krovne, međunarodne institucije. Nemoral i dvoličnost lidera svjetske demokratije bode oči na svakom koraku. I sve se to zbiva, ne u srednjem nego u 20. vijeku; ne u azijskim stepama nego na evroatlantskom Zapadu; ne u nekakvim teokratijama, nego u imperijama sekularizma. Pa opet, niko zbog toga neće reći da nam ne treba demokratija, i da ne treba život posvetiti razvoju i poboljšanju sistema na čijem čelu su grešni i nesavršeni ljudi. Od kada ljudi znaju za sebe, pokretači najvećih poduhvata na polju društvenih aktivnosti jesu ideali i vizije, koje realna istorija nikako da potvrdi u potpunosti.
Opet, istovremeno sa svim ovim gore rečenim, zapadna demokratija i kultura koja se rađa u njenom gnijezdu, svjedoče o momentima velikih nadahnuća i izvanrednih postignuća građanskog društva i emancipacije humanosti i čovjekoljublja. I koliko god bili zapanjeni tragedijama logike i principa unutar zapadnih država današnjice, toliko nas može tješiti da su upravo ta društva nalazila snage i rađala ljude koji su izlazili na kraj sa svim tim dekadencijama.
Vraćajući se iz bijelog svijeta na temu Crne Gore, svjesni smo da nema odustajanja na planu opšteg našeg građanskog vaspitanja, izgrađujući istovremeno i našu državu i sebe kao njene konstituente. Upravo, uprkos svim našim mentalitetskim ograničenjima u tom pogledu. Dakle, dužni smo da u društeno-političkom pogledu budemo bolji od samih sebe, i to je jedan od najvažnijih zadatka svih nas. U tom nastojanju mane ne pripisujemo državi ni državnim institucijama, nego ljudima koji su tu od danas do sjutra. A vrline ugrađujemo u opšte dobro…
U tom smislu, sportskim jezikom rečeno, veliki sam navijač moje države, da bude bolja i da svima nama u njoj bude bolje. Vjerujem da Gospod brine o državama, kao o oblicima zajedničkog života koji ljude pokreću na dobre poslove, na međusobnu pažnju i poštovanje reda. Vjerujem da nas, sve skupa, čeka jedna bolja i vječna država, kad minu "nebo i zemlja". Ali dok to ne dođe, valja nam se potruditi da ovdje "nosimo bremena jedni drugih" i tako ispunimo Božiji zakon. Zato koristim priliku da se javno zapitam zašto ne bismo primijenili i na Crkvu, iste ove aršine, koje primjenjujemo na državu, a koje sam gore ukratko izložio?
Drugim riječima, kakvi god da smo, dobri ili loši, kao vjernici i sveštenici, zar nemamo pravo na priliku da budemo bolji? To pravo nam je zagarantovano pred Bogom, upravo kroz Njrgove zapovijesti. I to ne samo kao pravo nego baš kao obaveza. Međutim, od strane ljudi koji nijesu vjerujući, a koji javno (pr)ocjenjuju rad Crkve i njenu ulogu u društvu, često ne vidim spremnost da Crkvi pruže onu šansu koju obilato daju, i koju podrazumijevaju državi.
Zašto bi recimo ovdašnji duhovni sinkretizam, prisutan među nekim ljudima, a nastao kao kombinacija davnog paganizma, tradicionalne ruralne neprosvećenosti i različitih naslaga crkvenosti, bio viđen kao nedostatak Crkve, ili kao neka njena trajna mana, a istovremeno prepoznavan kao ambijentalna, pa čak i simpatična zanimljivost u kakvim sociološkim istraživanjima ili novinskoj reportaži? Ako se radi o jednom istom narodu, i bukvalno ljudima iz istih kuća, kako onda totemističko poklonjenje nacionalnim simbolima predstavlja povod za oštru kritiku ako se to zbiva u crkvenoj porti, dok sve to isto biva imenovano kao ispoljavanje rodoljublja i državotvorne svijesti ako je mjesto radnje gradski trg ili sportska sala? Znam reći ćete: pa valjda se Crkva bori protiv nacionalizma? Valjda ona njeguje neke univerzalne vrijednosti? A ja pitam: zar to isto ne bi trebalo da radi jedna građanska država, pa još ako je multietnička? Ponavljam: totemističko, skoro pa obogotvorenje nacionalnih simbola, ono koje prelazi mjeru zakonskog i umjesnog isticanja istih.
Zar nijesu društvena nekultura i nedostatak opšte pismenosti podjednako smetnja kako crkvenom tako i političkom životu? Ljudi koji ne znaju za bolje i za ljepše od plećke, krigle piva i nacionalističkih pjesama (a takvih ima na sve strane), nijesu li jednak izazov i za Crkvu i za državu? Ne mislim da takve sugrađane žigošem kao delinkvente, ali to što nemamo sve same svetogorske monahe u našim bogomoljama, ili oksfordske diplomce u državnim institucijama, nije razlog da se međusobno progonimo. Prije će biti da smo na zajedničkom zadatku, da svako iz svoje pozicije, i iz svojih motiva, kako država tako i Crkva, rade na podizanju svijesti svojih pripadnika. A ovdje u Crnoj Gori, ta se dva skupa prilično preklapaju i tiču se jednih te istih ljudi. Ideali i jedne i druge institucije su uzvišeni i usmjereni na bolju budućnost, punu požrtvovanja i humanosti. U sprovođenju djela nešto se gubi u prevodu, i dosta energije odlazi u štetu, ali to već nijesu naše specifičnosti nego univerzalne tegobe ostvarenja ideala u čovječanstvu.
Za početak, red je da se upoznamo. Jer, kao da smo se probudili jedni pored drugih prije par godina, kao da smo se po prvi put istinski sreli jedni sa drugima, onda kada je po prvi put, u milenijumu trajanja naše državotvornosti, došlo do mirne smjene vlasti po izboru građana. Do tada, jedni su bili uspavani na revolucionarnom horizontu jednopartijskog shvatanja Crne Gore, a drugi na sokratovskom horizontu izopštenosti "zbog kvarenja omladine". Jedni su sanjali boljševičku revoluciju, a drugi zapadni parlamentarizam i kapitalizam. U međuvremenu su nam se isprepletala snoviđenja: ovi prvi su, bar u snovima, poletjeli ka Zapadu, dok su "braću izdajnike" premjestili na Istok. U tom smo se probudili…
Znam da se ove riječi ne mogu ni čuti ni razumjeti tamo gdje pršte propagandni i ideološki proglasi. Pogotovo ne tamo gdje se bije boj za još jedan mandat onome koji je krenuo u rat protiv Crkve sa mjesta predsjednika države. Na tom frontu ja ću samo biti jedan "četnički, okupatorski pop", novine u kojima se čitamo i susrećemo biće optužene da su "udbaško ili familijarno glasilo", a ove što mene kritikuju, neko će opet, brzopleto i zle volje, imenovati kao "ustaše"? Jer, moja Crkva nosi ime "srpska", Vijesti barataju "informacijama", a ovi treći vole da slušaju "Tompsona i Škora". Na tom poprištu slijepih i gluvih za tuđe mišljenje, sa jedne strane se čuje kako "mi nikad nijesmo bili ateisti" a sa druge kako "mi nikada nijesmo klečali na molitvi". Ali uprkos tom granatiranju zdravog razuma, mi ćemo se morati kad tad upoznati. Pružiti ruku jedni drugima, predstaviti se imenom, i reći bratu svome: ko smo, čiji smo, čime se bavimo, šta volimo, koliko imamo godina?
Baš tako nekako, pod tim okolnostima, elementarnog upoznavanja, sreli su se nekada Jakov i Isav, dva brata, nakon dugogodišnje mržnje i međusobnog progona. Biblija opisuje tu njihovu zavadu kao veoma opravdanu. Imali su, izgleda, zbog čega da se međusobno ljute. Biće da je dovoljno što su bili veoma različiti, a htjeli su da žive jedan pored drugog. Obojica ljudi. Oba nesavršeni i grešni. Dosta za muku. Ali Biblija nam opisuje i njihov dirljiv susret. Toliko potresan da su se momentalno izmirili. Izmirili i ponovo upoznali, jer se ne bjehu vidjeli cijelu vječnost. Tada je jedan od njih rekao drugom:
"Kad sam vidio tvoje lice, kao da sam vidio Božije lice"... (Knjiga Postanja 33,10)
SKINI APLIKACIJU
.png)
