Otac Gojko Perović: Petohljebnica ili o crkvi i sekularnoj državi

Ovo je tekst o pojedincima koji liju suze za kraljicom Elizabetom, koja je bila poglavar Anglikanske crkve i nosila titulu zaštitnika vere, a kritikuju prisustvo Crkve u javnom životu Crne Gore

„Zaklinjući se vama i Svemogućem Bogu, s istom ozbiljnošću s kojom su moji prethodnici to činili gotovo prije 180 godina… Prava čovjeka ne proizilaze iz dobrodušnosti države već iz ruke Božije…” (iz inauguralnog govora Dž. F. Kenedija 20. januara 1961. godine)

Ovaj govor američkog predsjednika, očigledno inspirisan Božijim imenom, ne predstavlja narušavanje sekularnog duha SAD, niti neki incident na ovom suštinski građanskom i političkom događaju, nego – provjerite, ima zapisano – tradicionalni manir gotovo svih nasljednika Dž. Vašingtona u protekla dva i po vijeka, sve do aktuelnog predsjednika SAD Džoa Bajdena. Bajden je, poput Kenedija, eksponirani rimokatolik, koji je svoju predsjedničku promociju započeo molitvom uz činodejstvo sveštenika, a američkoj javnosti je poznato njegovo učešće na gotovo svakoj nedjeljnoj misi crkve u Džordžtaunu.

O tome kako svoj mandat svaka nova vlada u Grčkoj počinje svešteničkim obredom, ne treba trošiti riječi. Jaka politička uloga Rimske Crkve u životima Italije, Irske, Hrvatske i Poljske (sve one, kao i Grčka, članice su EU) je nesumnjiva i za dobar dio tamošnjeg građanstva legitimna i poželjna. Ima svakako i drugih primjera u drugim državama Zapada, ali – ovi pomenuti nas navode na jasno pitanje: postoji li princip, demokratski i građanski, na osnovu kog bi neko smio i trebao da nas ovdje plaši Crkvom i njenim („neprimjerenim”) učešćem u javnom životu.

Upravo oplakana britanska kraljica Elizabeta bila je svojevrsni poglavar Anglikanske crkve i nosila je titulu „branitelja vjere”. Sve to je dobila od svoga oca, i sve to će naslijediti i njen sin. I sve to u Velikoj Britaniji, vodećoj zemlji zapadne građanske politike. Ni jedno ni drugo za kraljicu nijesu bile puke formalnosti niti ostaci prevaziđene tradicije već joj je, po njenom ličnom priznanju, „vjera izuzetno važna” i davala joj je snage „da vrši svoju dužnost”.

To dakle nije stvar samo njene intime, već naprotiv: engleska kraljica se ne pita puno, ali puno toga pokazuje u javnosti. Zbog toga je njen tron i opstao do danas i baš za tu namjenu – demontracije tradicije – građani Britanije ga sufinansiraju iz sopstvenog džepa. Sa takvom titulom crkvenog poglavara, i sa takvim ličnim religioznim uvjerenjima Elizabeta je, pored obilja dobrih i plemenitih djela, manje ili više voljno, bila (sa)učesnik (poput svojih prethodnika na tronu) raznih grijeha protiv čovječnosti koje je činila imperija sa njom na čelu.

Pa ipak sve to ne smeta ovdašnjim braniocima sekularizma da za Elizabetom prospu sjetnu suzu ili kakav komemorativni tekst, a da, istovremeno, „iz istih stopa” kritikuju, kataklizmatičnim tonom upozorenja, prisustvo Crkve u javnom životu Crne Gore, i odraze istog u ovdašnjoj politici. I to, u Crnoj Gori, koja ima milenijumski kontinuitet tog i takvog prisustva. Pet puta duži od američkog, recimo. Samo eto, tradicija i konzervativnost su simpatične osobenosti najrazvijenijih zemalja svijeta i nosioca evroatlantskih integracija, a nama će naš sopstveni konzervativizam usporiti put u Evropu?

Njemački filosof H. G. Gadamer smatrao je da je svaki sadašnji razgovor samo nastavak „prije nas davno započetih razgovora”, pa ovaj tekst ne treba nužno shvatiti kao produžetak određene polemike, ali ne bi bila greška ni tako gledati na njega. Svečanost u Savini od prije 20 dana na kojoj je proslavljen Veliki Gospođindan kao tamošnja hramovska slava, i u kojoj je, pored sveštenika, vjernika, gradonačelnika… učešće uzela i predsjednica Skupštine Crne Gore izazvala je negodovanje kod određenih ljudi.

Rekao bih da je mnogo više bilo onih koji su tom svečanošću zadovoljni, jer je riječ o tradiciji oslikanoj u vanvremenim Uspomenama iz Boke vladike Nikolaja Velimirovića, zapisanim još 1904. g. Nezadovoljni imaju pravo na svoj osjećaj i javni stav, ali kada on postane apel upućen neistomišljenicima, ili kada poprimi formu alarma za opasnost, rađa se obaveza da se stvari pojasne i izvedu na čistac principa za koje se zalažemo.

Posebno je zasmetala formulacija da je predsjednica parlamenta prisustvovala „večernjoj sa petohljebnicom”! Mislim, sve je to za nama, i čemu sada vraćanje na to? Ali doći će nova večernja sa petohljebnicom. Vrlo je moguće, Bogu hvala, da i u narednom periodu neko od vršilaca najviših državnih funkcija u Crnoj Gori krene stopama Bajdena, kraljice Elizabete i sličnih lidera zapadnih demokratija, pa da se prekrsti u nekom od ovdašnjih pravoslavnih hramova. Ili da obavi ritual klanjanja u nekoj crnogorskoj džamiji.

Zato na vrijeme pitam: treba li to da se krije? Jasno je da imperativ građanske demokratije glasi kako takav obred ne bi smio biti ničija obaveza. Ali, šta ako neki politički lider ili državnik u tome vidi sreću i učini to kako za svoju dušu tako i za dobro cijele zajednice? Da li će se takav čin shvatiti kao desant na Drvar, pardon, kao napad na građansku i multietničku Crnu Goru?

Molitva petohljebnice je motivisana biblisjkim čudom Hristovog umnoženja pet hljebova i dvije ribe, kojim se, prema jevanđelskom izvještaju, nahranilo oko pet hiljada ljudi. Sveštenik se moli nad pet hljebova, pšenicom, vinom i uljem da se potrebna hrana umnoži, kako u tom mjestu, tako i u gradu, oblasti, državi i cijelom svijetu. Ta molitva se ne obavlja na trgu niti u zgradi opštine, nego u hramu. Ulaz slobodan za sve dobronamjerne. Ne traži se nasušna hrana samo za hrišćane nego za sve ljude. Iz te i takve molitve proizilazi i humanitarni trud Crkve da nikome ne nedostaje osnovnih namirnica za život. Takva molitva je čitana u Crnoj Gori vjekovima unazad. Ona je jedna od prvih testova štampanih na „slovenskom jugu”. Nije ni protiv koga, a upućuje najčovjekoljubivije želje prema svakom ljudskom biću.

Pa sad, ako vam je teško da Crkvu identifikujete sa tim i takvim duhom, ili sa ljudima kakvi su patrijarh Pavle ili Sveti Simeon Dajbabski, ne vidim razloga ni osnova da cijelu Crkvu poistovjećujemo sa pojednim nastupima oštrih govornika protiv gej-parada, ili sveštenika koji sjede na intoniranje himne, ili sa potpisnikom ovih redova. Pa dobro, sa čim je onda dozvoljeno i legitimno poistovjetiti Crkvu?

Mislim da su važeća učenja, zvanična saopštenja i postupanje očigledne većine (sveštenika, vjernika) sasvim prihvatljiv princip razumnim i civilizovanim ljudima. Velika većina sveštenika i vjernika stoji iza molitve petohljebnice, a izrazita manjina kune, sjedi na himnu ili piše kolumne po dnevnim novinama. Ovim drugim sudite po njihovim ličnim postupcima i svojim ličnim afinitetima, a ovim prvim nađite mjesta u prostoru koji ocrtavaju Ustav i zakoni, i naravno, praksa naprednih svjetskih demokratskih društava na koje se ugledamo i čija poglavlja otvaramo i zatvaramo kao uslov našeg društvenog napretka.

Drugi veliki njemački filosof posljednjeg stoljeća J. Habermans uveliko piše o postsekularnom dobu. Jedan od njegovih uvida odnosi se na činjenicu da građani savremenih država, pored svojih političkih nazora i stepena građanske kultivisanosti, imaju i očigledne pretpolitičke identitete, kulturne, tradicionalne obrasce sa kojima žive i koji su, u emotivnoj ravni, jači od osjećaja građanske pripadnosti.

Mudri političari i javni djelatnici neće ratovati protiv te činjenice, niti će je smatrati „opijumom za narod”, nego će nastojati da takve građane i takve kulturne skupine integrišu u društvo i državu, da ih motivišu dodatnim trudom razvijanja osjećaja pripadnosti jednoj političkoj zajednici. Između ostalog i tako što će, kada čitav jedan grad izađe na vjerski skup, i oni, kao predstavnici istog tog naroda, biti sa njima.

SKINI APLIKACIJU