Na sajtu “Između jave i sna”, juče je (2. aprila), objavljen tekst Slavka Živanova pod naslovom “Autošovinizam: anglosaksonski maligni uticaj” (link), u kome je glavni junak (možda glavna kukavica) izvesni Milorad Pupovac.
Zbog onih koji to, ko zna zbog čega, nisu “na vreme” zapazili, biće ovde preneseno, kao najinteresantnije, da se “jedna… bizarna pojava u susednoj državi, nekadašnjoj Endehaziji (zbog onih koji ne znaju, to je današnja neoustaška Hrvatska – IP), već godinama nameće kao branilac srpskih interesa. Reč je o Srpskom narodnom vijeću znamenitog Milorada Pupovca, kojem ovaj čovek predsednikuje već 27 godina. Otprilike je isto toliko vođ Samostalne demokratske srpske stranke preko koje uspešno učestvuje u tamošnjoj izvršnoj vlasti.
Fakat da artikulacija bilo kakve nehrvatske, a osobito srpske nacionalne politike u negdašnjoj Endehaziji nije lak posao, Pupovca apriori pozicionira između čekića i nakovnja. Njegov politički položaj, onakav kakvom je sam kumovao, po prirodi stvari izaziva napade s obe strane”.
Čak i ako neko tekst Slavka Živanova shvati kao napad “s jedne strane”, valja dopisati da je “tjednik koji izdaje Srpsko narodno vijeće, koji Pupovac u ime izdavača potpisuje… doneo osvrt Dejana Kožula (’Četvrt veka obmane’) o obeležavanju godišnjice bombardovanja koji ga svrstava u društvo srpskih neprijatelja, Kvinte i NATO. U Pupovčevom tjedniku, u izdanju Srpskog narodnog vijeća, objavljeno je da se ‘u Srbiji svesno prikrivaju uzroci, ne razumevaju razlozi zbog kojih je do bombardovanja došlo’. Da je u Srbiji ‘ustoličen narativ o žrtvi, a politička elita o zločinima nad Albancima šuti, a osuđene ratne zločince tretira kao heroje’, (čime se) u Srbiji afirmišu odgovorni za zločine”.
“Misli” iskazane u trima poslednjim rečenicama – o “svesnom prikrivanju uzroka”, o “nerazumevanju razloga zbog kojih je do bombardovanja došlo”, o prećutanim “zločinima nad Albancima”, o “zločincima kao herojima” -, kao da je Kožulu (i Pupovcu) diktovao Natin Stoltenberg tvrdnjom (10. juna 2019) da je “istorija pokazala da je bombradovanje Jugoslavije 1999. godine bilo neophodno i legitimno, jer je zaustavilo nasilje, a izbeglice su mogle da se vrate kući”, ili, možda, nemački ambasador u Beogradu Tomas Šib izjavom (8. aprila 2021) da je Natino bombardovanje bilo “opravdano kao krajnje sredstvo (uz) odlučno protivljenje bilo kakvom upoređivanju te operacije sa politikom nemačkih nacista u Drugom svetskom ratu” ili, možda, američki ambasador Kristofer Hil, “pametovanjem” za Nedeljnik, sredinom januara 2023, da je za njega “najveće razočarenje bilo to” što je mislio “da su stvari za koje je mislio da su odavno rešene i dalje sveže u glavama ljudi” jer ga je “iznenadilo što je svakog dana bilo nekih podsećanja na 1999. godinu”, umesto da Srbi “neke stvari završe” da bi se moglo krenuti “dalje”.
Ovaj potpisnik laska sebi da o zbivanjima u Srbskoj Krajini zna ponajviše, ali se ne seća da je u njihovoj ranoj fazi čuo za Milorada Pupovca. Ili, ako je uopšte čuo, to je moglo biti u istoj ravni sa, na primer, vešću da je negde, usred zime, padao sneg.
Ali, zato, 20. septembra 1991. godine, u nekom povećem pres-centru u Beogradu, na predstavljanju Srbskoga nacionalnog vijeća Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema (SlBaZS), nije se moglo prečuti pitanje jednoga novinara kakav je stav Vlade SlBaZS prema izjavi Milorada Pupovca, datoj crnogorskom Radiju, da “većina stanovništva nije za rat”, još manje odgovor “glavnog predstavljača” da je “problem vrlo složen, da Srbi nisu u ratu zato što to žele, već zbog toga što im je on nametnut i da će pre prihvatiti rat nego šahovnicu”.
Da je rečeni Milorad Pupovac zaista bio neko a ne samo ime i prezime, potvrdilo se petnaestak dana kasnije, u vreme kad su se neki krajiški čelnici pravdali što nisu skoknuli do Haga, na neke “važne” dogovore sa predstavnicima takozvane međunarodne zajednice jer “poziv nije glasio na pravo ime”.
Naime, od onog maločas pomenutog “glavnog predstavljača” moglo se 8. oktobra čuti, na sednici Vlade SlBaZS, da se Milorad Pupovac naturao da i “njegov delegat kao autentični zastupnik Srba”, uđe u delegaciju za Hag.
U nedoumicama “otići ili ne otići”, moglo se čuti da je Srbija bila za to da se “neizostavno” ide u Hag, pošto je Slobodan Milošević tvrdio da je i usmeni poziv bio “grandiozan korak”. Na tom dogovoru kod Miloševića bili su Vladislav Jovanović, Vasilije Krestić, Ratko Marković “i još neki naučnici”. Krestić je, valjda da bi opravdao potrebu da se ide u Hag, rekao da su pojedini srbski prvaci na pozive da se negde učestvuje, čekali i po mesec dana, a ovde je poziv bio “za odmah” i trebalo ga je iskoristiti. Neko od prisutnih (“predstavljač” ga nije imenovao) rekao je da ukoliko Hag odbije da razgovara “bilo bi zlo”, isto kao što bi za srbski narod bilo pogubno ako se tamo kao njegovi predstavnici pojave Milorad Pupovac ili Jovan Rašković. “Babić i ja nismo otišli u Hag jer je poziv glasio da Srbi tamo treba da dođu kao manjina” (srbska, u Hrvatskoj – IP) a ne kao predstavnici Krajine i SlBaZS… Da je poziv glasio na pravo ime, formalno bi Krajina i SlBaZS bile priznate”…
Posle svega, data je izjava za Tanjug da Milorad Pupovac ne predstavlja Srbe.
Skoro pola godine kasnije, 21. februara 1992, dr Milorad Pupovac, valjda univerzitetski profesor, osnivač Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu, Tuđmanov Srbin, visokoučeno tvrdi da je osnovni cilj te njegove stranke “da se politička kriza reši mirnim putem i sporazumom između predstavnika srpskog i hrvatskog naroda. Glavna je zadaća da se svi prognani vrate u svoje domove, da se zaštite ljudska prava Srba u Hrvatskoj, kao i Hrvata i ostalih građana Republike Hrvatske”. A sve to uz podatke koje on sam iznosi:
U proteklih nekoliko meseci ubijeno je četiristo trideset civila srbske nacionalnosti, koji ničim nisu pružali osnovu za bilo kakav revanšizam. Od toga “u Gospiću preko sto, u Pakračkoj Poljani od dvesta do trista”, a navodi i manji broj slučajeva iz Zagreba, Oseka, Spljeta i Ogulina. Takođe, naveo je da je od maja 1990. godine razoreno od tri do četiri hiljade objekata koji su pripadali srbskim civilima, od čega, u mestima izvan ratnih zona, u Zadru oko sto, u Zagrebu oko četiristo, u Spljetu oko dvesta, u Ogulinu oko pedeset. Dalje, iz Hrvatske je izbeglo preko dvesta hiljada Srba (samo iz zagrebačke opštine Pešćenica oko deset hiljada), “zbog neutemeljenih informacija o njihovoj navodnoj kolaboraciji sa neprijateljem”; ne kazuje se ko je tu “neprijatelj”.
Posebno mu je zanimljiv podatak – za koji kaže da je dobijen iz redova rimokatoličkih sveštenika – da je oko jedanaest hiljada dece srbske nacionalnosti porimljeno. Na pitanje koliko je ta cifra verodostojna, Pupovac kaže da to još treba proveriti i da njegov Forum ima za cilj da prikuplja precizne podatke o svemu.
Pa će tako Pupovčevi “precizni podaci” biti iskorišćeni “da se zaštite ljudska prava… Hrvata i ostalih građana Republike Hrvatske”, valjda pod uslovom da se “mirnim putem i sporazumom između predstavnika srpskog i hrvatskog naroda… svi prognani vrate u svoje domove” – razorene čak i izvan ratnih zona.
A 29. maja 1993. godine, u Novostima, pod naslovom “Krajina ključ Evrope”, objavljen je razgovor sa Milanom Martićem (1954), krajiškim ministrom unutrašnjih poslova. Momak očekuje frontalni napad hrvatske vojske, na svim delovima granice prema Srbima. “Nova, još masovnija agresija Hrvatske samo što nije počela”. Pa kaže: “Reke Dunav, Sava, zaleđe Jadrana, autoput Ljubljana-Zagreb-Beograd-Niš-Istok ili Atina, baranjska žitnica, plitvički biseri, naftonosna polja u Đeletovcima… predstavljaju zalogaj koji bi da prožderu naši neprijatelji, pošto prethodno odatle uklone ili unište srpski narod”.
U antrfileu ovog razgovora objavljen je i delić Martićeve izjave, naslovljen kao “Kukavičje jaje”:
“Krajišnike je razočaralo saznanje da je predsednik SR Jugoslavije, Dobrica Ćosić, mimo njihovog znanja i odobrenja, razgovarao… sa dr Miloradom Pupovcem, Srbinom iz Zagreba, koji bi da Krajinu preda Hrvatima… To je u najmanju ruku nerazumno od gospodina Ćosića. To nas je iznenadilo. Zar tvorac Memoranduma, pisac čija nas literatura uči srpstvu, da nas prodaje i obmanjuje. Krajišnici mu poručuju da je i za njega i za nas daleko bolje da se vrati literaturi, a omane ove, po nas neprihvatljive politike… Poručujem da nikakve pregovore po principu podmetanja kukavičjeg jajeta Krajišnici ne prihvataju i ne priznaju”.
Nepunih deset godina po padu Republike Srbske Krajine, za 26. februar 2005, u Beogradu je zakazana “obnoviteljska sednica Skupštine RSK u progonstvu”. Dan-dva ranije, njeni predstavnici iskazali su svoju nameru tadašnjem predsedniku Vlade Republike Srbije Vojislavu Koštunici (1944) i zatražili od njega političku podršku. Odgovor Koštuničin, oslonjen na udžbeničku formulaciju o “gasovima bez boje, ukusa i mirisa”, glasio je: “Niti branim, niti podržavam”. Valjda je time hteo da Vuku Draškoviću (1946), “svome” ministru spoljnih poslova Srbije, ostavi dovoljno prostora za “nacionalne” meditacije kojima će osuditi ovaj krajiški poduhvat i obezvrediti ga ocenom da je “obnoviteljsku skupštinu organizovala šačica marginalaca, koja svojim ispadima i ekscesima nastoji sprečiti da Srbija i Crna Gora dobiju pozitivnu ocenu studije izvodljivosti” za njihovo pristupanje Evropskoj uniji.
Biće da je Milorad Pupovac, nadobudni predvodnik preostalih Srba u Republici Hrvatskoj, doktor od neke nauke, bio upoznat sa stavovima zvanične Srbije, te se suprotstavio nameri krajiških Srba da održe obnoviteljsku skupštinu, ocenom da je taj čin “protivan interesima Srba u Hrvatskoj i narušava dobre odnose između Srbije i Hrvatske”.
Zamišljeno zasedanje ipak je održano, izbrana je Vlada RSK u progonstvu, a prema svedočenju njenoga novoizabranog predsednika Milorada Buhe (1957), ondašnji predsednik Republike Srbije Boris Tadić (1958) osudio je stvaranje te Vlade nedvosmislenom porukom da je “politički štetno po državne interese (Srbije) zbog mogućeg narušavanja dobrih odnosa sa Hrvatskom”, ali i traženjem “od svih državnih institucija (u Srbiji) da ne preduzimaju nikakve kontra mere, ili negativne radnje, koje bi mogle uticati na usporavanje hrvatskih evropskih integracija”.
Tu, skoro, 15. decembra 2020. godine, na sajtu IN4S (srbskoga dela Crne Gore, uređuje se na Kubi), u nepotpisanom tekstu Potpredsjednica i bivši predsjednik URE potpisali izjavu o ukidanju Republike Srpske, stoji da je sto dvadeset šest (126) učesnika “konferencije Igmanske inicijative ‘Dejton – dok je svijeta i četvrt vijeka’ održane povodom dvadesetpetogodišnjice potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH”, usvojilo zajedničku izjavu kojom se zahteva “od aktuelnih vlasti Srbije i Hrvatske, kao susjednih zemalja i potpisnica Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da se počnu konstruktivno ponašati prema Bosni i Hercegovini i da prestanu dijelove BiH tretirati kao svoje protektorate. Umjesto deklarativnih izraza poštovanja teritorijalnog integriteta tražimo od Srbije i Hrvatske da u praksi pokažu poštivanje bosanskohercegovačke države i njenih institucija”.
Ovaj potpisnik “dosetio” se da ispod toga ispiše kraći komentar:
“Kad se uz imena Dubravke Stojanović, Biljane Srbljanović, Sonje Biserko, Sabahudina (Dinka) Gruhonjića, Budimira Lončara… nađe ime Milorada Pupovca, postaje očigledno da se on, Pupovac, samoproglašeni zastupnik jedva preživelih Srba u Hrvatskoj, prestrojio u tamošnje ustaške ‘branitelje’ sa ciljem da svoje ‘branjenike’ preporuči nekom novom Jasenovcu, ili Jadovnu, ili Prebilovcima…”
Za svaki slučaj, taj komentar, “s osobitim nipodaštavanjem” i uz potpis prosleđen je Miloradu Pupovcu, uz sledeću poruku:
“MiloJade,
Tek da te izvestim da je danas, 15. decembra 2020. godine, na sajtu IN4S objavljen tekst Potpredsjednica i bivši predsjednik URE potpisali izjavu o ukidanju Republike Srpske… da je 126 učesnika ‘konferencije Igmanske inicijative”… usvojilo zajedničku izjavu kojom se zahteva ‘od aktuelnih vlasti Srbije i Hrvatske… da u praksi pokažu poštivanje bosanskohercegovačke države i njenih institucija’.
Uz tekst dat je i spisak sve bratije koja je to ‘zajednički’ izjavila i potpisala, među njima i ti, Crni MiloJade.
Sedamdesetak čitalaca komentarisalo je tu sramotnu izjavu… niko od komentatora nije tome protivrečio, a četrdeset njih se… sa tim složilo”.
Narednog dana, uveče, oglasio se Milorad Pupovac, latinicom, kako sledi:
“Mogao bih se poigrati Vašim imenom kad bih se vodio uvrijeđenošću i nepoštivanjem meni nepoznatog iza lijepog i imena i prezimena, ali neću. Ne zato što sam navikao i na gore, i od ‘braće’ i od ‘polubraće’, nego zato što ne želim blatiti lijepo ime i jednako lijepo prezime kojim ste se potpisali.
Prvo, niste ni prvi ni zadnji koji što vidi na plotu, doslovno shvaća i prihvaća. No, moram Vas razočarati, ja taj zaključak nisam ni pisao ni potpisao. Ja o toj stvari imam drugačije mišljenje. Svoj potpis ne stavljam pod mišljenje koje nije moje ili s kojim se ne slažem. Ako ga trebam izraziti, izražavam ga sam.
Drugo, dugo sam u ovom poslu. Baveći se njime najviše sam susretao ljudski, društveni, nacionalni i politički jad. Jedanput jadan ljudski život, drugi put jadovanje nad nepravdom, treći put jadnike koji ojađuju druge zbog drugačijih ideja ili vjerovanja, četvrti put ojađene koji ojađuju druge jadnike. Na kraju i sebe sama koji dežuram uz Jadovno”.
Odgovoreno mu je posle desetak minuta:
“Milorade,
Da je na plotu bilo samo tvoje ime, mogao sam pomisliti da je to neko iscrtao zlonamerno.
Ali kad se tvoje ime nađe na snimljenom spisku, sa još 125 imena, onda tu nešto zaista nije u redu, najpre to što se nisi oglasio izjavom da su ti to ‘neki’ podmetnuli.
Nema li tvog poricanja te izjave, za buduće vreme ostaje da si se solidarisao s onima koje sam naređao u pismu tebi.
No, ovo tvoje pismo dodaću mome osvrtu na tekst Potpredsjednica i bivši predsjednik URE potpisali izjavu o ukidanju Republike Srpske, sa potpisima 126 učesnika konferencije Igmanske inicijative”.
Nije se očekivao Pupovčev odgovor, ali je on ipak stigao 17. decembra, u ranim jutarnjim satima:
“Ovo moje pismo/mail je privatan odgovor na privatan mail koji ste mi poslali. Kad budem smatrao za potrebno da o tome napišem ili kažem nešto javno, to ću sam učiniti.
Što se objavljivanja tiče, službeno pismo od strane organizatora, Igmanske inicijative, bit će dostupno za koji dan. Bit će Vam na raspolaganju za javnu objavu”.
Od Milorada Buhe, predsednika Skupštine RSK u progonstvu, već upoznatog s ovde datom prepiskom, zatražio sam da o svemu ovome obavesti Miodraga Lintu, predsednika Saveza Srba u regionu, ne bi li on nešto preduzeo i javnost upoznao sa “jeste-nije” delovanjem Milorada Pupovca.
Pošto mi je preporučeno da se Linti obratim lično, prosledio sam mu prepisku sa Pupovcem, uz poruku da zaviri u link i proceni “ima li smisla baviti se Pupovcem” i u “Srpskom kolu”, glasilu Saveza Srba u Regionu, “Srbima staviti na znanje na koji način on zastupa interese onih Srba koji imaju nesreću da žive u Hrvatskoj”.
Da li nažalost, da li kako drukčije, Linta je sve to prećutao – možda je znao za “političku” izjavu Milorada Pupovca, datu u Kninu 15. aprila 1991. godine, izjavu sadržanu na linku koja se malenkosti ovog potpisnika “otkrila” tek kad je trebalo “načeti” ovaj tekstić:
“Vidite, ja sam kao takozvani Milorad Pupovac došao, kao što vi kažete iz takozvane Hrvatske ovdje u takozvanu Krajinu, kao što kažu tamo, gdje sam ja… I došao sam, ne zbog toga da vam kažem kako je sve ovo oko nas na različite način takozvano jer je vrag odnio šalu davno”. Takozvano.
AUTOR: Ilija Petrović
Mišljenja i stavovi u Kategoriji "Lični stav" nisu nužno stavovi redakcije "Glasa javnosti"