LJUBIŠA MALENICA: Globalno posrnuće demokratije

Zapad će poslati demokratiju u grob, bar u okviru zapadnih država. Nije nemoguće da s vremenom demokratija, u drugačijem obliku od onoga koji poznajemo danas, pronađe dom na Istoku

Početkom oktobra, u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci, održana je tribina pod nazivom „Prijetnje demokratiji na Zapadu: liberali, konzervativci i novi svjetski poredak”. [1] Tribinu je organizovao Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske dok su se kao govornici pojavili Obrad Kesić, šef Predstavništva Republike Srpske u Sjedinjenim Državama, Ljiljana Smajlović, poznati novinar i zagovornik slobode medija iz Srbije, te Robert Mikjuven, izvršni direktor Savjeta za nacionalnu politiku (Council for National Policy – CNP) i član Republikanske partije.

Autor je imao priliku da prisustvuje događaju i, kao što se može zaključiti iz samoga naziva, izlaganje gostiju i naknadna rasprava su bili posvećeni problemima sa kojima se u savremenom svijetu susreće demokratija kao politički sistem. Data tematika će poslužiti i kao osnova ovoga teksta, s obzirom na uočljive pokazatelje da demokratija već duži vremenski period gubi na globalnoj popularnosti, iz čitavog niza opravdanih razloga.

Jedan od razloga jeste svakako svojevrsna „privatizacija” samoga pojma demokratije, odnosno ideje kako bi demokratski sistem trebao da izgleda, od strane zapadnih zemalja, sa posebnim naglaskom na Sjedinjene Države. Za ovo postoji sasvim jasan realpolitički razlog koji se ogleda u ostvarivanju lakše kontrole od strane Vašingtona nad onim državama koje prihvate demokratiju onakvom kakvom je zagovaraju Sjedinjene Države. Ovo se može najbolje uočiti, posebno nakon ruske intervencije u Ukrajini, na zemljama Evropske Unije koje, iako navodno demokratske, prate interese Vašingtona ne odstupajući ni stope, bez obzira na sve veće nezadovoljstvo običnih građana, sve sumorniju ekonomsku sliku i sve pogubnije posljedice ovakvoga ponašanja upravo po evropske zemlje. Sada više nije teško ni uočiti da se ova samoporažavajuća politika ne mijenja bez obzira na smjenu političara i političkih partija. Velika Britanija trenutno može poslužiti kao ilustrativan primjer, s obzirom da su se na čelu Londona u posljednja dva mjeseca promjenila tri premijera, no autodestruktivna politika sankcija protiv Rusije i daljeg potpirivanja sukoba u Ukrajini nije nikada ni najmanjim gestom dovedena u pitanje.

Ovakvo stanje stvari, običnome građaninu, često pruža utisak da je čitav demokratski proces, a samim time i sama demokratija, zapravo besmislen, s obzirom da predstavlja ništa više do upražnjavanja ispraznoga rituala zarad samoga rituala. Suština je izgubljena, ostala je samo predstava za javnost. Ovo je dodatni razlog gubitka povjerenja u demokratiju kao politički sistem, no o njemu će više govora biti u nastavku teksta.

Devijacija demokratije

Kao što smo istakli, Sjedinjene Države su sebi dale za pravo definisati demokratiju onako kako to odgovara njihovim ekonomskim i geopolitičkim interesima. Svako odstupanje od liberalne demokratije predstavlja, iz perspektive Vašingtona, neprihvatljivu „devijaciju” s obzirom da bilo koja druga forma demokratije po automatizmu zauzima poziciju konkurenta američkoj demokratiji, jednom od ključnih alata u širenju hegemonije Sjedinjenih Država. Nikakvu ulogu ne igra činjenica da je ovaj „devijantni” oblik demokratije zapravo i dalje demokratija, samo njegovo postojanje dovodi do razbijanja američkog ideološkog monopola i pružanja mogućnosti pojave demokratskih uređenja koja su razvijena na osnovu lokalnih tradicija i istorijskog iskustva. Značajan udarac prestižu demokratije zadale su same Sjedinjene Države svojim imperijalističkim i agresivnim ponašanjem na globalnoj sceni nakon završetka Hladnoga rata. Kao što se može pretpostaviti, projekat donošenja demokratije „na cijevima tenkova” nije pronašao mnogo ljubitelja među onima kojima je bio namijenjen, a vremenom je počeo da nagriza i demokratski osjećaj među domaćim stanovništvom u samoj Americi.

Američka vanjska politika je dovela do situacije gdje čak i zapadne institucije i mediji primjećuju nazadovanje demokratije na globalnom stepenu. Prema izvještaju analitičke jedinice magazina Ekonomist, u 2019. godini samo je 5.7% globalnog stanovništva živjelo u državama koje su od strane ove studije bile prepoznate kao pune demokratije. [2] Ono što je od izuzetnog značaja je činjenica da izvještaj navodi određeni stepen nazadovanja unutar Evropske Unije, posebno na istoku kontinenta, dok su same Sjedinjene Države pale za jednu kategoriju niže, od „pune demokratije” do „krnje demokratije”. S druge strane, studija Fridom Hausa iz 2018. pod nazivom „Sloboda u svijetu” je zabilježila, u tome trenutku, trinaestu uzastopnu godinu opadanja stepena slobode globalno. U studiji se navodi da je ova promjena zahvatila „različite države u svakome regionu, od starih demokratija kao što su Sjedinjene Države do konsolidovanih autoritarnih režima poput Kine i Rusije. Ukupni gubici su još uvijek mali u poređenju sa napretkom ostvarenim u poznom dvadesetom vijeku, no šablon je konstantan i opominjući. Demokratija je u povlačenju”. [3]

Neophodno je istaći odmah da su oba navedena izvještaja, kao i generalno gledano svi slični dokumenti, mahom proizvod zapadnih organizacija. Nema nikakve sumnje da su ovi dokumenti, predstavljeni kao objektivni radovi zasnovani na naučnim rezultatima – zapravo ideološki obojeni – te da predstavljaju sredstva pritiska. Sjedinjene Države su izgubile status pune demokratije u 2016. godini, baš kada je Donald Tramp postao predsjednik na očigledno nezadovoljstvo američkih Demokrata i zamalo pa čitavog spektra glavnih medijskih kuća. Poljska i Mađarska su izgubile svoje demokratske kvalitete u trenutku kada je njihov sukob sa EU oko suštinskog pitanja ko će zapravo upravljati Poljskom i Mađarskom, Varšava i Budimpešta ili pak Brisel, dosegao vrhunac. O Rusiji i Kini ne moramo ni govoriti, sama pomisao da politički sistem ove dvije države podrazumjeva bilo kakav oblik stvarne i funkcionalne demokratije bi vjerovatno doveo do duboke krize ličnosti čitavog niza zapadnih stručnjaka, komentatora i novinara, tako da se od samoga početka pretpostavlja da niti Moskva niti Peking nisu ništa drugo to totalitarno/autokratski sistemi bez sposobnosti da uopšte razviju išta slično toj mitskoj zapadnoj demokratiji.

Ipak, ove studije nisu bez vrijednosti, posebno jer mogu poslužiti kao pokazatelj otklona od zapadne verzije demokratije, globalno gledano, čime istovremeno imamo mogućnost uvida u povlačenje zapadnoga, odnosno američkoga, uticaja sa svijetske scene. Dok je stanje, globalno gledano, ovakvo kakvo je po pitanju demokratije, pravi pokazatelj unutrašnje krize u zapadnim društvima, koja bi sebe bez oklijevanja definisala kao demokratska, jeste poražavajuće nizak stepen povjerenja stanovništva u institucije društva i države. Ovaj fenomen je prisutan već duže vremena u okviru onih država koje sebe ostatku planete predstavljaju kao uzore poželjnog političkog uređenja. Gubitak povjerenja je zabilježen sa obje strane Atlantika i posebno je izražen u zemljama koje su ranije spominjani izvještaji mahom definisali kao pune demokratije.

Nepoverenje u institucije

Prema istraživanju sprovedenom na teritoriji Evropske unije, objavljenom u toku ove godine, u kojem je učestvovalo više od 200.000 osoba u periodu od 2020 do 2022 zabilježen je jasan pad pouzdanja širom EU u nacionalne institucije. [4] Gubitak pouzdanosti u sistem je posebno izražen u odnosu građana prema policiji, zdravstvenom sistemu i vlastima, pri čemu se blizu polovine ispitanika susreće sa nekim vidom poteškoća u prostom preživljavanju, mjesečno gledano. Iako se same institucije Evropske unije eksplicitno ne spominju, euroskepticizam je prisutan širom kontinenta a o samoj demokratičnosti datih institucija ne može biti govora s obzirom da većinu predstavnika evropske birokratije niko ne bira i da isti nikome ne odgovaraju. [5][6] S obzirom da je sam Brisel više vremena potrošio u sukobu sa zemljama članicama po pitanju suverenih i supranacionalnih ovlaštenja nego li na pronalazak rješenja za gomilajuće probleme Unije – kriza povjerenja je sasvim logičan ishod. [7]

Slika na suprotnoj obali Atlantskog okeana nije ništa bolja. Prema istraživanju agencije Galup, samo 27% Amerikanaca ima visok stepen povjerenja u 14 glavnih institucija Sjedinjenih Država, dok su sve tri grane vlasti zabilježile dalji pad povjerenja u odnosu na 2021. godinu i rekordan pad u okviru posljednje četiri decenije. [8] Od značaja je činjenica da je pad povjerenja u američke institucije zabilježen širom društva, odnosno i u taborima Republikanaca i Demokrata, kao i među onima koji su politički neopredjeljeni. Pojedinačno posmatrano, povjerenje u funkciju predsjednika je palo na 23%, što je za 15% manje od 2021. godine. Povjerenje u Vrhovni sud iznosi 25% dok samo 7% ispitanih ima povjerenja u rad američkog Kongresa.

Galupovom studijom, koja se fokusirala na 16 značajnih institucija, utvrđen je značajan pad pouzdanja građana u 11 institucija, uključujući policiju, pravni i zdravstveni sistem, te sistem javnoga školstva. Najviše povjerenja američki građani su imali u mala preduzeća, vojsku i policiju. No, uprkos tome, sve ove tri institucije su zapravo zabilježile pad povjerenja u odnosu na 2021. godinu. Ono što ovde možemo uočiti jeste kriza sistema u zamahu, s obzirom da teško može biti govora o nekakvoj demokratiji u zemlji gdje niti jedna od značajnih institicuija ne uživa bar prosječan stepen povjerenja građana. Iako je fokus Galupovog istraživanja bio na državnim organima, građani, kako u Sjedinjenim Državama tako i širom ostatka kolektivnog Zapada, su izgubili povjerenje u medije, novoga i starog formata, nevladine organizacije, što nikoga ne bi trebalo da iznenadi, te velike kompanije. [9]

Kao što je već istaknuto, ovakvo stanje stvari nije proizvod dešavanja posljednjih nekoliko godina nego predstavlja samo dalje pogoršanje situacije koja je degradirala godinama. Zajedno sa gubitkom povjerenja, vremenom se razvio i fenomen koji smo spomenuli na početku samoga teksta, odnosno osjećaj prosječnoga građanina da čitav demokratski proces i sistem nema nikavog uticaja na ishod politika, niti pak ima smisla s obzirom da, iako dolazi do promjene osoba i partija na vlasti, politički kurs ostaje isti.

Smena političkog sistema

Kada govorimo o pozitivnim politikama, sasvim je jasno i za očekivati da vlasti, bez obzira govorili o novima ili starim strankama sa mandatom, ne mijenjaju ono što funkcioniše ispravno te doprinosi opštem društvenom dobru. Ono što zapravo često imamo na djelu jeste nevoljnost novih i starih vlasti, iz ovoga ili onoga razloga, da prekinu očigledno loše prakse i odustanu od loših politika. Ironija se ogleda u činjenici da nove vlasti često odbacuju dobre politike dok ulažu sve napore u zaštitu i očuvanje loših. Upravo ovde dolazi do stvaranja osjećaja kod glasača da njihov glas, ne samo individualno već i kolektivno, ništa zapravo ne znači. [10][11][12][13] Nema sumnje da postoje oni koji se neće složiti sa ovakvom kategorizacijom stanja, te koji će i dalje posmatrati izborni proces kao sveti čin demokratskog sistema, no duh nepovjerenja je napustio bocu i slabe su šanse da će se moći vratiti unutra.

Kao ilustrativan primjer podržavanja i očuvanja loše politike možemo izdvojiti pitanje graničnog zida između Sjedinjenih Država i Meksika koji je namjeravao podići Donald Tramp i koji je dio svoje predizborne kampanje zasnovao upravo na ovome pitanju. Problem ilegalne migracije u SAD-e iz zemalja Centralne i Južne Amerike nije ništa novo, no u posljednjih pet do šest godina je poprimio širi obim sa znatno većim broj ljudi, koji u potrazi za boljim životom, hrle ka američkoj južnoj granici. Do sada, samo u toku ovde godine, preko američke granice je prešlo više od dva miliona migranata. [14] Suočen sa istim ovakvim stanjem u 2016. godini, Tramp je obećao da će podići zid duž južne granice koji bi istovremeno služio kao prepreka migrantima i kartelima koji se bave trgovinom ljudima, te kao korisno sredstvo za rasterećenje kapaciteta granične službe SAD koja se čini nesposobnom iskontrolisati priliv stranaca na dnevnoj bazi. Većina osoba koje su glasale za Trampa su podržale ovaj projekat, kao i određeni broj onih koji su glasali za Hilari Klinton, no zbog sukoba republikanskih i demokratskih predstavnika u Kongresu, zid je ostao nezavršen tokom čitavoga Trampovog mandata. Sa dolaskom Bajdenove administracije stanje zida je nepoznato, s obzirom da neki izvori tvrde kako je Bajden nastavio izgradnju dok drugi to opovrgavaju.

Bez obzira na stvarno trenutno stanje, ovo bi trebalo da je veoma prosto pitanje nacionalne sigurnosti. Zidovi kao oblik tehnologije su davno savladani od strane čovječanstva i nema sumnje u njihovu efikasnost. Sa modernim sredstvima nadzora data efikasnost samo može biti podignuta te upregnuta u svrhu kontrolisanja osoba koje, što je već problematično samo po sebi, pokušavaju nelegalno ući na teritoriju Sjedinjenih Država. Činjenica da se dio demokratski izabrane političke elite same Amerike otvoreno suprotstavlja jačanju kontrole nad državnim granicama ne može da ne dovede u pitanje čitav sistem koji je date aktere doveo na pozicije moći. Uzevši sve ranije navedeno u obzir, ne treba da iznenađuje pojava ideja o alternativnim političkim sistemima koje su ranije postojale isključivo na periferiji intelektualne i društvene rasprave.

U Sjedinjenim Državama jedan od zagovornika promjene političkog sistema je Kurtis Javin, programer i začetnik nekoliko tehnoloških kompanija. Od perifernog i izolovanog blogera iz 2008. godine Javin je postao prepoznat širom SAD u posljednjih nekoliko godina, spominjan je od strane poznatih konzervativnih komentatora, te je čak i gostovao u emisiji vjerovatno trenutno najpopularnijeg američkog novinara, Takera Karlsona. [15] U okviru svoje kritike američke demokratije, Jarvin ističe da su zapravo „liberali u elitnim akademskim institucijama, medijskim kućama i stalnoj birokratiji oni koji raspolažu sa istinskom moću u ovoj sve slabijoj zemlji, dok je izvršna vlast Sjedinjenih Država postala slaba, nesposobna i zarobljena”. [16] Posmatrano iz perspektive 2022. godine, ovo nije ništa novo niti je nepoznato bilo kome ko je obratio iole više pažnje na politička dešavanja u Sjedinjenim Državama, posebno od trenutka kada je Donald Tramp postao 45. američki predsjednik.

Javinova osuda američkog sistema poprima drugačiju prirodu kada uzmemo u obzir da je nastala još 2008. godine, prije nešto manje od petnaest godina. Ideja koju Javin zastupa vjerovatno će biti strana većini Amerikanaca, posebno kada uzmemo u obzir ideološki uticaj koji na američko stanovništvo, od malih nogu, ima narativ o demokratiji i demokratskim vrijednostima, no s obzirom na trenutno stanje stvari unutar Sjedinjenih Država, sa određenom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da će pozivi ka reorganizaciji državnog sistema postajati sve češći, a u slučaju pogoršanja društvenoga stanja i odnosa između građana i vlasti, ovi pozivi mogu poprimiti sve drastičnije oblike, kako u smislu zagovaranja novih vidova političkog uređenja tako i u pogledu načina na koji oni mogu biti ostvareni u praksi.

Sam Javin je sasvim jasan i, ako je suditi prema njegovim tekstovima, zalaže se za uspostavljanje monarhije [17] na prostoru Sjedinjenih Država i potpuno uklanjanje demokratskog političkog sistema. Razlozi za ovakav stav su takođe prosti. Javina možemo uvrstiti u onu skupinu, ranije spomenutu, koja posmatra čitav demokratski proces i sistem kao besmislen s obzirom da stvarna moć nikada ne završi u rukama osobe koja postane predsjednik putem otvorenih izbora. Kao što je i sam istakao, Javin vjeruje, sa razlogom, da stvarna vlast u Sjedinjenim Državama leži u rukama određenog sloja ljudi koje niko ne bira i koje malo osoba poznaje i prepoznaje kao nosioce bilo kakve vlasti. Kao predstavnici stalne birokratije, bez obzira govorili o sektoru ekonomije ili pak nacionalne sigurnosti, oni ostaju na položajima moći decenijama dok svu pažnju javnosti, po pitanju vanjske i unutrašnje politike, privlači osoba samoga predsjednika i osoblje njegove administracije, puka predstava za javnost, s obzirom da je moć izabarnih predstavnika izuzetno ograničena vlašću onih koji bivaju postavljeni na svoje položaje putem svojevrsnog raspoređivanja kadrova unutar same elite. Ono što Kurtis Javin želi, putem svoje transformacije sistema u Sjedinjenim Državama, je da ukloni posrednike između onoga ko bi trebao biti stvarni nosilac moći, u ovome slučaju predsjednik SAD-a, te same populacije. Iz njegove perspektive, monarhija to dozvoljava s obzirom da izvor stvarne moći jeste sam monarh, za razliku od sadašnje farse koja se nudi stanovništvu Sjedinjenih Država.

Bez obzira što mnogima Javinova ideja može izgledati čudno, dovoljno je uzeti u obzir trenutnog američkog predsjednika, Džozefa Bajdena, kao najbolji argument u korist zamjene demokratije monarhijom. Ko zaista vjeruje da je Bajden sposoban upravljati samim sobom, a kamoli državom sa više od tri stotine miliona stanovnika? Izlivi djetinjastog ponašanja praćeni dementnim ispadima, gubitkom orijentacije i koncentracije prilikom govora, samo su neki od simptoma mentalnog opadanja Džoa Bajdena. Ako prihvatimo činjenicu da je američki predsjednik nesposoban za obavljanje sopstvene dužnosti – postavlja se pitanje ko je zapravo osoba koja izvršava stvarnu funkciju predsjednika Sjedinjenih Država? Ne mora čak ni biti samo jedna osoba u pitanju, može biti da se radi o grupi ljudi, no bez obzira da li je u pitanju prvi ili drugi scenario, činjenično stanje je da postoji neko ko u vašingtonskim hodnicima moći – daleko od očiju javnosti – donosi odluke u ime predsjednika SAD-a i date odluke njegovim imenom opunomoćuje. Ne treba smetnuti s uma da odluke američkog predsjednika imaju ogroman uticaj na svakodnevni život američkih građana te se osjećaju i u ostatku svijeta. U Vašingtonu je car već odavno nag i mnogo puta je već ta istina izgovorena. Pitanje ko zapravo vlada Amerikom je sasvim na mjestu, s obzirom da to sigurno nije Džozef Bajden. Upravo zbog svega navedenog jasno je zašto su Javin i milioni drugih Amerikanaca izgubili povjerenje u smisao demokratije i demokratskog političkog uređenja.

Opelo za demokratiju

Jedan od argumenata, sa kojim ćemo i završiti ovo kratko izlaganje protiv demokratije, nije vezan direktno za grijehe vanjske politike Vašingtona ili pak za prirodu elemenata demokratskog sistema, već se odnosi na ukupnost demokratije kao istorijskog i društvenog fenomena, te činjenicu da je period u kojem čovječanstvo trenutno živi, odnosno epoha dominantnog demokratskog narativa – prolazan. Ova ideja posmatra demokratiju kao istorijsku anomaliju koja je nastala i razvila se u svoj trenutni oblik zahvaljujući skupu posebnih uslova i okolnosti, no čije dalje postojanje nije uopšte zagarantovano. Demokratija kao sistem političkog uređenja država, u toku pet hiljada godina, se javlja u izuzetno kratkom intervalu od stotinu do dvije stotine godina, dok ostatak vremena dominiraju politički sistemi zasnovani na principu vladavine jednoga ili nekolicine. Dovoljno je pogledati istorijski kontekst razvoja ljudske civilizacije da bi se ovo uočilo. Postoji mogućnost da je prosto u ljudskoj prirodi težnja ka oštrije definisanim hijerarhijama vlasti nego li što je to ona u demokratskim sistemima.

Pitanje otpornosti i slabosti demokratskih sistema je tema medijskih i naučnih članaka već decenijama, no kako vrijeme prolazi stiče se utisak da je nekada vitalan sistem okoštao, te postao nesposoban da podnese izazove koji bi ranije predstavljali probleme manjeg inteziteta. Čitav fijasko predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama 2020. samo je na površinu, pred čitavu planetu, iznio krizu demokratskog procesa. Autor je mišljenja da su izbori 2020. pokradeni od strane Demokratske partije. Stiče se utisak da američke elite i ne shvataju najbolje koliko je izborni debakl, zajedno sa povlačenjem iz Afganistana, srozao pouzdanje u Vašington kao garant bilo čega, ponajmanje demokratije. Istovremeno, ilustracije radi, ponovo se pojavljuju stariji tekstovi vezani za pokušaj direktora američke Centralne obavještajne agencije da utiče na Žaira Bolsonara 2021. kako bi tadašnji brazilski predsjednik prestao dovoditi u pitanje glasački sistem Brazila. [18] Ovo je otvoreno miješanje jedne države u suverena pitanja druge, najprostije rečeno. Suočeni sa ovakvim događajima, od kojih je ovaj specifični samo jedna epizoda, zar zaista možemo govoriti o demokratiji bez cinizma i ismijavanja?

Demokratiji kao političkom sistemu najviše su naškodile zemlje kolektivnog Zapada svojim agresivnim nastupom na međunarodnoj sceni, te voljnim zanemarivanjem svih demokratskih pravila u slučajevima kada ista nisu išla u korist njihovih geopolitičkih i ekonomskih interesa. U tako otrovnom okruženju istinski principi i vrline, oni koji bi bili privlačni čitavome čovječanstvu, ne mogu nastati niti, ako već postoje, opstati. Daleko prije bilo kakvih „autokratskih” režima Moskve i Pekinga kojima Zapad plaši sopstvene građane, isti taj Zapad će poslati demokratiju u grob, bar u okviru zapadnih država. Nije nemoguće da sa vremenom demokratija, možda u potpuno drugačijem obliku od onoga koji poznajemo danas, pronađe sebi dom na Istoku. Istovremeno, moguće je da će demokratija postati samo još jedna periferna ideja zastupana od nekolicine fanatika, no nije isključena ni mogućnost da demokratija posluži kao samo jedan od gradivnih blokova koji će svojom sintezom ponuditi novu putanju razvitka političkih sistema čovječanstva, kao što zagovara Aleksandar Dugin u svojoj Četvrtoj političkoj teoriji. [19] Bez obzira na budućnost koja čeka demokratiju kao ideju, njen trenutni loš glas u potpunosti je posljedica gruboga kršenja demokratskih principa, kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu, od strane onih koji su se u demokratiju najviše kleli.

SKINI APLIKACIJU