Glas Javnosti

KOLONIJALNE OKUPACIJE SE DAVE U SOPSTVENOM BRLOGU! Sve što su uradili kod nas gubi smisao i cilj!

Lični stav
Autor:

Cigle se pomeraju, evropski zid se krivi, izgubljeni su i oni koji su misli da sve kontrolišu

Iza korone se svašta valja. Čim Svetska zdravstvena organizacija i mentori povuku kovid-19 na defanzivne linije odjednom iz dubina provale nepredvidivosti.

Neke cigle se pomeraju, evropski zid se krivi, slabe političke strukture se muvaju…

Niko ne ume da objasni šta se zbiva. Čak ni oni koji su mislili da se proces može kontrolisati.

Politički lideri su kao papirne kreature iz dečje igre. Ponekad je zanimljivo pogledati tu bulumentu, ali ne možete biti sigurni da se na njih možete osloniti.

Naravno, da Ursula Gertrud fon der Lajen, koja nije umela ni da kupi i podeli vakcinu, nikome ne liči na nekog ko zna šta treba da se radi. Za Džoa Bajdena se vidi da ne može ni da upamti šta mu je rekao Putin "u četiri oka" a kamoli da vlada nekom složenom operacijom u kojoj se mora navoditi desetine "operativaca".

Tako danas radi mehanizam koji je u dobra vremena sebe zvao "međunarodna zajednica".

Mi na Balkanu (koji su oni prozvali Zapadni) gledamo u nokte i u nebo. Globalistički moćnici, koji bi mogli nešto činiti, koncentrisani su na Veliki reset i klimatske prevare, tako da im je Zapadni Balkan ispod radara. A u zapadnjačkim koridorima moći muvaju se samozvanci, koji nemaju pravo na "izvršnu komandu", ali osećaju da "sve se kreće".

Tako se početkom leta grčka režimska bratija setila, ili im je rekao veliki mislilac Miroslav Lajčak, da bi valjalo ne biti dobar prema Srbima. Da pruže ruku Prištini, a malo posle – kad kucne čas – i priznaju Kosovo kao državu. Sve u smislu ispražnjenih fraza o uspostavljanju "boljih odnosa na Zapadnom Balkanu".

Šta je tu objašnjenje za izdaju sopstvenog mišljenja?

Samoponištavanje! I to bezglavo.

"Srbi su tražili manifestacije grčke državne podrške na način kakva je i ona narodna", piše "slobodni novinar" Radio televizije Grčke i urednik emisije "Istraživanja" koja se više od 20 godina bavi balkanskim pitanjima, a sada "zadužen" da pomogne javnosti u razumevanju najave u Katimeriniju, "validnom mediju koji stoji iza informacija koje objavljuje, da Atina razmatra priznavanje Kosova".

Hajde da razmotrimo značenje ove rečenice.

Dakle, demokratski izabrani predstavnici "u kolevci demokratije", a u demokratskoj Evropi koja svuda okolo drži lekcije nedemokratskim režimima kako ne slušaju glas naroda, javljaju – da se "nacionalni interes" može očuvati samo ako se ne sluša glas naroda!? To su isti oni Grci koji su, kad je protivrečenje ocrnjivanju Srba nosilo mnogo veći rizik, odbijali da budu sluge najnižeg ranga, pozivajući se na raspoloženje svog naroda.

Piše, dalje, Pantelis Savidis: "Više od 20 godina poznajem Srbiju i srpski narod. Od 1988, kada počinju nemiri na Balkanu, pa sve do 2008. kad Kosovo proglašava nezavisnost, ispratio sam sve balkanske ratove i doživeo jedinstvena iskustva. Uveren sam da, na nivou naroda (kako grčkog tako i srpskog), postoji duboko prijateljstvo koje je odolelo iskušenjima svih ovih godina, te se i produbilo. Prijateljstvo koje je na nivou crkava još je značajnije. Na državnom nivou, stvari su ipak dosta hladnije."

I zaključak koji proizlazi iz toga da ne treba biti normalan već svemu tome pretpostaviti interese – oligarhije.

Stavovi grčkih oligarha onog vremena, podseća Savidis, "imali su i svoju političku dimenziju, zasnovanu na sledećim temeljnim tačkama:

1. Izbeći stvaranje osovine muslimanskih zemalja

2. Suzbiti velikodržavne projekte Velike Albanije, Velike Srbije ili Velike Bugarske

3. Izbeći stvaranje nezavisne muslimanske države u Evropi (Bosne). Zbog toga i nisam toliko protivan Dejtonskom sporazumu kojim je današnja BiH stvorena. Ta je država nefunkcionalna – funkcionišu samo njeni konstituenti (srpski i hrvatsko–muslimanski).

4. Izbegavanje širenja sukoba po Balkanu. Po ovom pitanju bilo je čak i grčko–turske saradnje."

Šta se otad promenilo?

Ništa. Ili baš malo. Odnosno, otprilike onoliko koliko je oglasio Janez Janša u onom svom non-pejperu – da ovako više ne može. Naravno, nije moglo ni onda, ali mora proći vreme da sve postane očigledno.

I promenila se Grčka – kad je Aleksis Cipras 2015. došao na krilima narodne pobune a onda neslavno pao pred besnim Nemcima, zemlja je potonula u beznađe i dezorijentaciju.

Tako da ne bi bilo nelogično i da grčki režim, i skladu s modom satelitskih režima, pokrene donošenje Rezolucije o Srebrenici, iako je zvanična grčka politika svojevremeno ispitivala "samoinicijativno prisustvo nekolicine Grka u Srebrenici". Kako god, to je ipak manje nelogično od ponašanja Crnogoraca.

Nema tu nikakvog računa. Zdrav zapadni pristup je podrazumevao raison d‘être (razlog postojanja).

Nije zapadni politički sistem nikad okapavao nad moralom iako su baš voleli da citiraju Kanta "Zvezdano nebo nad nama, moralni zakon u meni". Ali je bio praktičan i efikasan. Znalo se šta rade. I zašto. Dobro, Grci nikad nisu bili štreberi, ali nisu se gubili u osnovnim stvarima.

Ovo danas sve je kao u commedia dell‘ arte – izađeš na scenu i improvizuješ a onda počeneš i razmišljaš – šta se dobija kad odlučiš "da budeš đubre do kraja"? A ništa na vidiku. Zato Savidis javlja kako treba biti pametniji nego do sada: "Priznati (Kosovo), ali i nešto dobiti od Albanaca. Da ustupak ne bude bez dobijanja nečega zauzvrat."

Šta ima na umu? Neku količinu prvoklasnog avganistanskog heroina? Ili da prvaci OVK operu neke milione dolara u grčkoj turističkoj privredi? Da im Albanci svečano obećaju da neće raditi na odvajanju graničnih delova?

Mudrost Savidisovih pokrovitelja, ipak, deluje kao beslovesnost. Lajati na zvezde čekajući karavane…

Pisac ovih redova zna da će se neki umni znalac setiti da "u međunarodnim odnosima nema emocija, postoje samo interesi". Toj, valjda Čerčilovoj bezočnoj dovitljivosti, ne bi se ni danas imalo šta prigovoriti da se čitava doktrina kolonijalne politike, zbog krize Zapada, nije pretvorila u samoubilačko tumaranje.

U podizanju multipolarnih međunarodnih odnosa čitav taj olinjali sistem sada liči na tonjenje Titanika posle drugog sata. (Kažu da je potonuo za dva sata i četrdeset.) Panika i depresija su osećanje koje prevladavaju.

Pošto se gde-gde veruje (posebno u Podgorici i Prištini) da je u toku Peta (odlučna) ofanziva Četvrtog rajha na Zapadni Balkan – da se stvari konačno dovedu u red – instruktivno je iščitati Špiglov podugačak članak "Putovanje kroz nevolje bivše Jugoslavije" iz prvog julskog broja.

Špigl je u nemačkom društvu tako pozicioniran da se često ne zna da li su bolje obavešteni i upleteni u državne radnje oni ili ministri u Vladi. Ovo je ambiciozan uradak Valtera Majra, Špiglovog eksperta i radnika na terenu oko "razaranja Jugoslavije".

Majr se zaputio da obiđe bivše saborce na upodobljavanju Jugoslavije – od Franca Peterelea i Janeza Janše u Sloveniji, preko Harisa Silajdžića u Sarajevu do Ali Ahmetija u Makedoniji (Severnoj), kao i da ga podrže "nove snage" čije mišljenje može da stane u projekciju zvanične nemačke politike.

Oni koji narušavaju tu sliku, a nezaobilazni su za Nemce, kao "austrijski pesnik" Peter Handke, dobili su ulogu saradnika u zločinačkom poduhvatu. Ali "stanje na terenu" više brine njih nego Handkea.

Da, bez obzira što je Špiglova slika raširena, i u prostoru i u vremenu, i što su odabrani "pravi sagovornici" nema tu optimističkog tona. Iako je Janša bio Nemcima i inim od velike pomoći u doba ono, on se danas tretira kao sledbenik Viktora Orbana, koji je opet na dobrom putu da u zapadnim medijima dobaci do korak od Putinove neprikosnovene uloge "neprijatelja br. 1".

Naravno u članku su i otrovni uticaji Rusije i Kine, za koje nije nađena vakcina. Tako da je Majru kao melem na ranu došao filozofski uvid Harisa Silajdžića koji "nema reči da opiše ‘ovu mešavinu primitivizma i fašizma’ koja je spolja preplavila njegovu zemlju devedesetih." I vrhunac: "Ova zemlja je otelotvorenje onoga što bi Evropa želela da bude: pluralistička. Ali, to nasleđe je u opasnosti i mi ga moramo sačuvati."

Sarajevski podučavalac pravog evropskog puta, saopštava ove kardinalne misli Špiglovom reporteru "u pušačkoj zoni hotela Evropa, nedaleko od mesta gde je pucano u austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Naručuje jelo od pirinča kao okončanje dnevnog ramazanskog posta. Silajdžić, kosmopolitski musliman, sedamdesetopetogodišnjak, tečno govori engleski i arpaski, a tokom opsade bio je član predsedništva i, što je najvažnije, premijer."

Izgleda kao prva scena filma koji Veljko Bulajić nikad neće snimiti.

Inače, Špiglov tekst počinje kako je gledano iz vladinog helikoptera "Srbija raj. Beograd, glavni grad, idilično smešten na ušću Save i Dunava. Šumadija, istorijsko srce, zeleno bujna i brdovita".

Ali, duhovit je Majr, "jutros Aleksandra Vučića ne zanima pogled na zemlju ispod sebe. Predsednik Srbije uči nemački u vladinom helikopteru. Upravo je otvorio stranicu sa frazama za sanitarne potrebe na putovanjima na kojima se mogu sresti stvari poput ‘Nema peškira’. Vučić kaže kako je Angeli Merkel obećao ‘da će naučiti da govori njenim jezikom još dok je ona na funkciji’".

Iako su u čitavom tekstu Srbi tretirani kao po Siljdžićevim instrukcijama, spoljni rušioci idealnog sveta Bošnjaka i drugih, Vučićeva objašnjenja – formulisana za nemačko uho – zauzimaju najviše prostora, tako da se i Marinika Tepić pojavljuje kao zolčesto čeljade, a Vjosa Osmani sa svojom idejom da predsednik Srbije treba da klekne pred nečim albanaskim (ko zna čim, možda ne kraju prisvoje i Gazimestan) kao Vili Brant, izgledaće Nemacima kao lunatik koga treba čuvati da ne padne dok tabana nesvesna visina kojima je izložena.

Pišući testamentrano objašnjenje neumitnog propadanja postjugoslovenskog projekta Valter Majr nije mogao da se odmakne od stereotipa da je ovo strašno mesto zgodno da nevina Evropa uči od istorije.

"1914. godine Sarajevo je bilo mesto gde se odigrala uvertira u Prvi svetski rat, a masakr u Srebrenici (the massacre, stoji na Špiglovom sajtu, objava teksta na engleskom) je ograničio vek."

Kako li Nemci gledaju na ove velike slike veka u kojima njih nigde nema!? Mora da im je smešno.

A još je smešnija primedba da bi trebalo ukloniti "uzroke ratova da bi se obezbedio trajni mir u regionu". Jedino se ne pominje da je inicijalni uzrok vazda bio Zapad, Nemci pre svih. Ali je iskrena i moglo bi smušenim Balkancima (Zapadnim) biti otrežnjujuća poruka – "ko da veruje u ovo (zapadno uređenje Balkana), sad kad se čini da je ključni mirovni projekat na kontinentu, Evropska unija, zastao na pola puta do cilja".

Naći će se uvek neko. Ali biće ih sve manje. I svešće se na kolonijalne uprave, vestrenizovane medije i kolinijalne NVO kao zamenu za originalno mišljenje demosa.

Kad dođu dotle – kolonijalne okupacije se dave u svom brlogu.

(Glas javnosti/Slobodan Reljić/sve o Srpskoj)

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR