JEZIČKA SLIKA BALKANSKOG PROSTORA! Kako je komunizam iz srpskog jezika iznedrio mnogo malih jezika

Srpske jezičke prilike, čini se, odavno nisu bile tako dinamične kao što su postale u toku poslednja dva-tri meseca.

Hrvati se naljutili na istoriju srpskog jezika zato što se u njoj ne pominje "hrvatski“, pridružili im se "Bošnjaci/Bošnjani“ i Crnogorci zato što ni za njihove "jezike“ tamo nema poštovanja, Zaštitniku građana tu je štošta ostalo nejasno pa pojurio Zavodnike za jezičku pamet da mu objasne ono što u školi nije naučio, oni "potegli“ Odbor za standardizaciju srpskog jezika…

Ovako piše lingvista Dragoljub Petrović čiju kolumnu "Svi pokušaji satiranja srpskog jezika na prostoru Balkana" prenosimo.

ZAŠTO NJEGOŠ NIJE VOLEO DOSITEJA OBRADOVIĆA? Ovo pismo knezu Obrenoviću sve govori

I svi dobili - ono što su tražili: t[akv]e „jezike“ hoće oni koji ne znaju ni ko su, ni otkud dolaze, ni kud su naumili, ni šta je jezik, a jedino su naučili lekciju da sa Srbima nikad nisu bili ni u susedstvu, a kamoli da su (nedajbože!) i sami, nekad, bili Srbi: Odbor im objasnio da su, pre desetak-dvanaest decenija, srpski jezik Hrvatima poturili "hrvatski vukovci“, i to funkcionisalo pet-šest decenija, a onda im se učinilo da će biti pametniji ako ustvrde da to neće biti tako i da je "njihov jezik“ zapravo stariji od srpskog, ali se nisu mogli dogovoriti ni koji je to jezik ni  da li je stariji "poldrug stoljeća“, ili "sedamnaest desetljeća“, ili "pet stoljeća“.

"Bošnjaci/Bošnjani“ u tom su smislu mnogo kraći i oni vele da je "njihov jezik“ utemeljio drug Avdo na nekom (trećem) svebošnjačkom teferiču i da je to bilo "desetak godina prije“ nego li su to isto s "crnogorskim“ učinili drugovi Milo i Mijat.

Sve je to njima lepo objašnjeno u onom Odgovoru Odbora za standardizaciju srpskog jezika i tamošnjoj argumentaciji nema se šta ni dodati ni oduzeti: svi su ti "jezici“ ("svaki do svoga označenog vakta“) bili srpski i tek se njihovim "novim kumovima" učinilo da će biti i lepši i utemeljeniji ako im se izdaju nove krštenice u kojima će biti zapisano da oni nemaju ni srodnika ni porednika i da se svakome od njih „dade utvrditi“ (i to vrlo precizno) i rođendan, i kum i babica, ali im se majka nigde ne pominje (a otac ionako može biti "pogrešan“); takvi jezici, dakle, nastaju "iz ništa" i zato na "ništa" jedino i liče i zato ako neko "hoće“ da od njega počinje istorija, takvu pamet treba ostaviti „samoj sebi“ i ne treba je ni podupirati niti je osporavati budući da će ona, i bez toga, brzo shvatiti da ono što je napustila sada mora da krade i da na tome utemeljuje identitet.

To su prvo isprobali Hrvati: oni vele da nikad nisu imali nikakvih veza sa Srbima i to dokazuju, između ostaloga. i tvrdnjom da je Dubrovnik osnovan 1896. godine kada su tamo, ne zna se otkud, stigla prva četvorica Hrvata; za njima pošli "Bošnjaci / Bošnjani“: oni su još pre nešto više od sto godina uveravali Hrvate da (i jedni i drugi) vode poreklo "od pravoslavnih praoca“, a sad hoće da Kulina Bana i Kralja Tvrtka "prevuku na svoju obalu“; u istom kolu našli se i Crnogorci: odrekli se Njegoša i sad se okupljaju oko Jevremove stožine, neće da su [bili] Srbi i mnogo im je atraktivnije da budu Montenegri.

Treba reći da je ta "komunistička pamet" najpre (pr)overena na "makedonskom primeru“: na Ilindan 1944. godine, u Manastiru Sv. Prohora Pčinjskog, komunisti su odlučili da se središnji deo srednjovekovne srpske države preseli u Makedoniju, da se toj novoj državi "priznaju" nacija, jezik, crkva, da se tako razori srpski etnički prostor i da se srpska istorija "redukuje“ na ono što joj jedino priznaje rečena "komunistička pamet". Mimo te pameti, naime, ostaju neke krupne istorijske činjenice koje je bilo važno potisnuti, skrajnuti, tj. - ubiti. Jedna je od njih bila najbitnija: do prvih decenija prošlog veka u Egejskoj Makedoniji živelo je 85% - Srba! Ta se činjenica u srpskoj istoriji 20. veka ne pominje, kao što je "zaboravljeno" da su komunisti zaslužni za to što je u tome veku satrveno makar tri ili četiri miliona Srba. I da su za njihov prvi milion zaslužni - Grci!

Posle Prvog balkanskog rata, naime, oni su anektirali Egejsku Makedoniju i satrli više stotina hiljada Srba (Ljubomir Miletić, brat Svetozara Miletića, veli da su u grčkim zločinima žrtve bili Bugari, ali zaboravlja činjenicu da se dvadesetak godina ranije Bugari tamo ne pominju). Tu je "nauku" širila grčka nemačka monarhija, pri čemu je ostao zapis da je i Grcima bilo jasno "da u Makedoniji nema Bugara, a da onaj živalj koji se za takve izdaje pripada etnografski srpskom narodu, ali mi ne možemo dopustiti iz političkih razloga, da u Makedoniji bude drugih ljudi sem Grka, jer Makedonija mora biti naša, tj. prava (stara) Makedonija dok vam rado ustupamo zemlju severno od Demir-Kapije“.Tako se vidi da je tokom više poslednjih decenija Grčka definitivno zatrla onaj etnos preko kojega se na Balkanu utemeljila i kao država i kao narod od kojega „počinje“ moderna evropska, i svetska, civilizacija.

Komunistički inženjering odredio je da se iz srpskog korpusa „isteći“ mnogo malih nacija i malih jezika (ponegde i malih crkava) i - male pameti: svi oni govore sve te jezike (svi se rađaju kao poliglote), a niko od njih neće da [prizna] da je taj jezik srpski i svima je lepše da budu stariji i od svoga jezika i od svoje nacije: "makedonski" je komunistički vršnjak, "bošnjački / bosanski“ i "crnogorski“ iz istog šinjela ispali tek pre koju deceniju, "hrvatski" preko čakavštine i kajkavštine dolutao do srpskog, a bugarski prvu srpsku reč čuo pre trinaest vekova i već više od petnaest decenija hoće da je od te reči - stariji! I traži da Makedonija "prizna svoje bugarske korene" (bez toga joj neće dozvoliti ulazak u Evropsku Uniju).

Taj je zahtev, u najmanju ruku, čudan jer je mnogo više pomena da su se Bugari nalazili po nekim zapadnim balkanskim prostorima nego potvrda da ih je tamo ikada bilo. Recimo: kao „zapadne bugarske govore“ oni određuju Pomoravlje, Makedoniju, Kosovo, zadiru u Arbaniju, a ne primećuju da im se Sofija nalazi na srpskim prostorima, da je dobila ime po onoj monumentalnoj crkvi koju je tamo sagradio kralj Milutin (1253-1321) - po uzoru na Aja Sofiju.

Za četrdesetak godina svoje vladavine kralj Milutin sagradio je četrdesetak zadužbina, između ostalog, neke - na Svetoj Gori, na Svetoj Zemlji, u Carigradu, ali Svetu Sofiju sagradio je na srpskoj zemlji, tj. na onom prostoru koji istorijska geografija zapisuje kao stari srpski Šopluk, a on se u Bugarskoj našao posle evropske sanstefanske trgovine i njene overe na Berlinskom kongresu (1878). Te se činjenice ne pominju ni u Bugarskoj akademiji nauka, niti u „njenoj“ bugarskoj dijalektologiji, ali se zato slave Stefan Mladenov i Benjo Conev, prvi zato što je „dokazao bugarsko poreklo moravskih govora i njihovo postepeno srbiziranje“, a ovaj drugi mu pomogao raspravom „o bugarskoj osnovi kosovsko-moravskih govora i o bugarskom karakteru oblasti Gora“.

Taj su posao, u okviru velike "naučno-obaveštajne misije", organizovali Glavni štab bugarske vojske i Bugarska akademija nauka (1916), "većinom od specijalista sa Sofijskog univerziteta, s ciljem da se prouče novooslobođene bugarske zemlje“, pri čemu je ta "misija“ organizovana u vreme dok su "oslobodioci" po Srbiji spaljivali sve što se pred njima našlo, a Bugarska bila pretvorena u srpski zarobljenički logor. Bugari su tada postali zaslužni za to što su, i po Srbiji i po Bugarskoj, od života oslobodili makar 150.000 Srba (a u to upisujem i onih 8.000 devojčica od 10 do 15 godina koje su tada kao roblje, za zlato, bile prodate Turcima).

I tako su se "mnogo napaćeni i tako često nepravedno tretirani" Bugari, zahvaljujući svojoj vlasti i svojoj Crkvi i uz svesrdnu podršku Bugarske akademije nauka, našli u krugu uglednih zločinačkih naroda (kakvi su, iz našeg neposrednog okruženja, Hrvati, "Bošnjaci / Bošnjani", Arnauti, Mađari, Grci, pomanje Slovenci i Rumuni - da im ovde ne pominjemo Engleze, Nemce, Talijane kao saveznike i zaštitnike).

Svemu o čemu ovde govorimo bilo bi zanimljivo dodati i pitanja kad su i zašto Bugari premestili prestonicu iz Trnova u Sofiju. Ja priznajem da to ne znam, ali mi nije daleka pomisao da su to učinili s ciljem da bi što lakše i temeljitije mogli suzbijati tamošnje srpske jezičke i sve druge osobenosti (tradiciju, slave, kolede, lazarice i dr.).

I teško može biti da oni ne primećuju da te osobenosti ne polaze "negde od Boljevca" (kako veli Mladenov) niti "negde od Vidina" (kako ih određuje Ivić) nego negde nizvodno od utoka reke Iskara u Dunav (tj. od Vita) i odatle okreću prema istočnim međama Pirinske Makedonije.

Ta linija, dakle, predvaja istočne, arhaičnije bugarske govore od zapadnih, inovativnijih srpskih i objašnjenje tih odnosa bilo bi vrlo prosto: Bugari su krajem sedmog veka došli na prostor srpskog jezika, do polovine devetog veka na zapadu nisu stigli do Iskra, a na jugu nisu prešli Staru planinu i time je određen i današnji bugarski dijalekatski pejsaž: na istoku su se uobličile "bugarske", a na zapadu "šopske", tj. srpske, osobenosti (bugarske ovde stavljam pod navodnike zato što su i one genetski srpske, ali se rezultati jezičkog razvoja ne mogu osporavati i neka po tome "istočni bugarski govori" budu svedeni na isti rang na kome se, na zapadu, čakavština određuje kao hrvatska).

Imaju li se na umu sve pojedinosti koje su ovde izložene, moglo bi se reći da je srpski jezik do poslednjih decenija 19. veka bio raširen makar od srednje Bugarske do srednje Istre i od srednje Panonije do severoistočnih obala Egejskog mora (tj. obuhvatao je i Egejsku Makedoniju dok će nam za starije epohe o tome govoriti nosioci nekih dubljih znanja).

A onda počeo da se "cepka" po nekim merama koje je određivala sužena svest njihovih nosilaca. I tako smo dobili sve napred pobrojane "srpske jezike“: hrvatski - kao "katolički srpski", bošnjački/bošnjanski/bosanski - kao "islamski srpski", crnogorski - kao "montenegrinsko-komitski srpski“, makedonski (zapadno bugarski) i kao "kominternovski srpski“.

I svi su nosači tih "jezika" saglasni da nikad nisu ni čuli za Srbe, a kamoli da su (daleko bilo!) i sami bili Srbi, ali je posebno zanimljivo da je njihova većina isto tako uspešno zaboravila da u svoje glavne civilizacijske tekovine upisuje satiranje tih istih Srba: u tim su poslovima posebno uspešni bili Hrvati i "Bošnjaci", Bugari nešto manje, montenegrinski komiti pripremaju se da nastave putevima onih čiju su "poetiku“ preuzeli ("od Topole pa do Crne Gore/svud su vrbe da vješamo Srbe"), a jedino se zasad za Makedonce ne može znati na koju će se "stranu okrenu".

SKINI APLIKACIJU